radiobalkanfox
Ususret Badnjaku, toga kobnog 23. prosinca 2022., na žalost svih koji su ga poznavali, s njim surađivali, kolega koji su ga zvali Grof, prijatelja, ali i cijele Hrvatske, u 61. godini nakon kratke i teške bolesti zauvijek je zaspao jedan od najboljih glazbenika na ovim prostorima. Njegova iznenadna i prerana smrt iznenadila je sve, osim njegova “malog kruga velikih ljudi”, nitko nije znao da boluje.
– Moj se život u posljednje dvije godine uvelike promijenio. Iskreno, i ne živim, samo preživljavam. Moram jer sam majka, teta, sestra, kuma i prijateljica onima koji me vole i paze na mene i ne smijem im priuštiti tugu koju danas jako dobro poznajem i živim. Nažalost, nije istina da vrijeme liječi sve rane, naprotiv. Kako vrijeme prolazi, tako su i tuga i bol u meni jači i veći i nema načina da se na to naviknete, preživljavate – s tugom nam govori Massimova voljena supruga Eni Kondić i dodaje: “U našoj obitelji vrijeme adventa iščekivalo se s nestrpljenjem svake godine. Badnjak i Božić bila su dva najljepša dana u godini koja smo uvijek provodili zajedno. Danas mi je to najteži period, a Massimo mi fali otkad se probudim do kada zaspim svaki dan i noć i to se nikad više neće promijeniti. Jednostavno, fali mi naš život”.
Šarmantan, samozatajan, a opet pristupačan, osebujan, džentlmen kakav je bio, jedan od naših najnagrađivanijih glazbenika, kantautora i pop rock izvođača govorio je da treba imati “otvoren stav prema životu te da se svi možemo zaštititi od svega što se događa u društvu ako malo pametnije postavimo taj isti/mali krug velikih ljudi”. Obožavale su ga sve generacije, s njim slavile, “otvarale” vjenčanja, plakale, smijale se, uživale. Nema tko o njemu nije pričao u superlativima.
Massimo se rodio 6. lipnja 1962. u braku roditelja koji su se upoznali u zagrebačkoj bolnici Rebro kad je majka došla posjetiti svog brata, a tata, koji je izgubio vid tijekom bombardiranja na Visu, ležao krevet do, čekajući operaciju.
– Mogu li vas posjetiti kad progledam – upitao je tad buduću suprugu pacijent za kojeg se mislilo da neće preživjeti, a koji je, uz vrlo jaku dioptriju, ipak progledao.
– Krajem ‘61. mami je stigao telegram da joj on stiže i to je bilo to. Vjenčali su se, a kasnije sam se rodio ja – prisjetio se svojedobno pulski glazbenik i pjevač. Tata je preminuo od leukemije kad je glazbeni velikan imao tek šest godina, njegova smrt strašno ga je pogodila. Najranije djetinjstvo proveo je na relaciji Raša – Aversa kod Napulja – Milano, kod bake i djeda, nakon čega je s majkom otputovao brodom u Australiju, gdje je u Sydneyu završio dva razreda osnovne škole i bio odličan učenik. Pjevao je tad i u zboru.
Nakon povratka u Istru sve do 16. godine nije se ozbiljno posvećivao glazbi, što se promijenilo odlaskom u Zagreb, gdje je 1979. upisao treći razred srednje škole. Prvu gitaru kupio je od novca zarađenog radom preko đačkog servisa nakon što ga je kao nestašnog tinejdžera od odlaska u popravni dom “spasila sreća”, odnosno socijalna radnica koja ga usmjerava na njegov pravi, glazbeni put. Nedugo nakon s gitaristom Vedranom Čupićem, bubnjarem Brankom Terzićem, klavijaturistom Tonijem Ostojićem i basistom Emilom Krnjićem osniva nezaboravni Dorian Gray. U relativno kratkom roku bend se probija i nastupa po svim kultnim zagrebačkim mjestima.
Godine 1983. objavljuje album “Sjaj u tami”, s istoimenim bezvremenskim hitom, te dvije godine kasnije i drugi, “Za tvoje oči”. No počeci nisu bili laki. Mladi Savić dijelio je sobu s bubnjarom, s kojim je pokrivao rentu cijepajući drva staroj gospođi. Kopao je tad i vrtove zagrebačkih gospođa po Zagrebu ne bi li u poklonjenim i prekrojenim odijelima njihovih pokojnih supruga na pozornici izgledao besprijekorno i elegantno, kako je uistinu izgledao uvijek. Bio je tad dio Kugla glumišta, grupe umjetnika koja se bavila visokoalternativnim kazalištem, a dijelili su prostoriju u SC-u za probe. Tih godina Štulić i Bregović nudili su mu suradnju. Johnny je htio biti producent prvog albuma Doriana Graya i, čim se vratio iz Amerike, natuknuo je to tadašnjem glavnom uredniku Jugotona Siniši Škarici.
– Mislim da je u SKUC-u gledao moj bend. Rekao je kako je po cijeloj Americi tražio nešto što je tu, u Zagrebu. U sljedećih nekoliko dana stigao je poziv od Škarice, koji mi je rekao da Štulić želi biti naš producent za prvi album ‘Sjaj u tami’. A ‘Sjaja u tami’ još nema, nije ni postojao. Kad je Alen Islamović izašao iz Bijelog dugmeta, Bregović je tražio zamjenu. Jednostavno se nismo našli. Ja sam trebao biti taj koji će pjevati kao momci prije mene, postati njihov ‘copy paste’ i onda idemo dalje. Iako, Bregović je imao doista čistu ideju, nas dvojica s gitarama naprijed, nešto kao Stonesi. Dobra ideja, ali nisam se ‘napalio’ na to pa je ostalo visjeti u zraku – ispričao je svojedobno za 24sata dodajući da mu je žao zbog te propuštene prilike jer bi, da su ostvarili suradnju, sigurno ostavili trag.
Nezaboravni glazbenik, koji je prijateljevao i radio s EKV-om i bio nerazdvojan s pokojnim Čavkom iz Električnog orgazma te Jurom Stublićem iz Filma, osamdesete je smatrao najkreativnijim godinama ne samo u našoj nego i u svjetskoj glazbi.
– Mi smo svi estete, volimo lijepe stvari. Ali u imidžu bendova postoje dvije vrste: možeš izgledati kao normalan čovjek s ulice i možeš izgledati drukčije. Tip bajke. Predstaviti bajku na bini. Poput Josipe Lisac. Kad na sceni to funkcionira savršeno i nije nimalo pretenciozno, nije upadljivo. To je umjetnost sreće, potpuno opušten. Ne govorim o vizualnom nego o onom unutra. Taj unutrašnji doživljaj u sebi ima dozu kiča. Sam čin, sam performans je unutra i sadrži nešto kiča. Pa svaki rock’n’roll koncert ima dozu kiča: light show, bliještanje… Netko možda neće obući blještavo odijelo, ali zato će light i te tako da bliješti – a, to je to. I iz svega toga proizlazi sreća – govorio je 80-ih Massimo.
Od prevelikih fizičkih i psihičkih napora 1985. izgubio je glas i bend se raspao, no ulogu je odigrala i besparica. Muzičari su u Švedskoj potrošili dva i pol puta više dana snimanja od onog što je njihova izdavačka kuća bila spremna platiti. Tražili su da ostatak potrošenih sati plate iz svog džepa, u kojem je vremenu menadžer dogovorio 42 koncerta po bivšoj državi, a bend odradio tek za dnevnice (ostatkom zarade su morali pokriti dug Jugotonu). Iste godine Massimo kreće u solističke vode te upoznaje Zrinka Tutića, s kojim dolaze financijska stabilnost, megapopularnost, pune dvorane i četiri albuma. Tijekom Domovinskog rata nije bio produktivan, ponajviše zbog stanja u državi, a smetalo mu je što se naša glazbena scena komercijalizirala na najgori mogući način. U vrijeme ekspanzije hrvatskog dancea 1998. (s pjesmom “Stranac” potpuno je osvojio regiju) višestruki dobitnik Porina nakon albuma “Benzina” otkazuje suradnju Tutiću.
– Uđem u klub i jasno, kao ošinut gromom, vidim toliko lijepu djevojku, ono da te zaboli pleksus. Okrenem se oko sebe i vidim deset momaka s istim čeznutljivim očima. Svi joj pružaju neku ružu, a ona to stavlja u vazu u kojoj je valjda 500 ruža. Kad se prodaju, sve ona to vrati ljudima koji to opet prodaju. Dakle, totalno eksploatiranje muške naivnosti. Vraćam se u Hrvatsku i na sastanku Nikša Bratoš mi kaže: ‘Mi nemamo hit’, ja skočim i kažem: ‘Ti si moja benzina’ – otkrio je svojedobno Massimo na Top radiju početak priče oko pjesme.
Pet godina nakon slijedi album “Massimo” dok uzlazna putanja karijere počinje 2002., ugovorom s Aquarius Recordsom, koji mu objavljuje zlatno tiražni album “Vještina”. Hit “Iz jednog pogleda”, čiji tekst i glazbu potpisuje Predrag Martinjak Peggy, s kojim etablirani glazbenik nastavlja raditi do samoga kraja, samo je jedna od melodija sa 17 solo albuma. Tri puta je nastupio na Jugoviziji, tri puta na Dori. Za najbolji muški vokal u različitim skladbama osvojio je devet Porina. Posljednji koncert, već načet bolešću, imao je 5. studenog 2022. u zagrebačkoj Areni. Često je nastupao u Istri, a u rodnoj Puli posljednji put u lipnju prije dvije godine. Hrvatska javnost rado ga se sjeća i kao mentora u glazbenim showovima “Zvijezde pjevaju” i “The Voice”, a pojavljivao se i u serijama i posuđivao glasove u crtanim filmovima. Isticao se Massimo i po snimanju dueta, od kojih su mu posebno dragi bili oni s Nenom Belanom, Arsenom i grupom Meritas.
U sjećanju ostaje i duet “Sija sunce, trava miriše” s Draganom Todorović, poznatijom pod umjetničkim imenom Bebi Dol, s kojom je kratko bio u vezi, no njegova najveća ljubav bila je supruga Eni, autorica njegovih brojnih pjesama, o kojoj je uvijek pričao s toliko nježnosti, nazivajući je svojom srodnom dušom. S ljubavlju ju je isticao kao prepametnu ženu “izvan njegove lige”. Upoznali su se zahvaljujući glazbi još dok je Massimo bio velika zvijezda kao pjevač grupe Dorian Gray, a Eni se još kao studentica bavila pisanjem tekstova za poznate izvođače – Josipi Lisac je, primjerice, napisala pjesme “Boginja” i “Jutro”. Prvi tekst koji je napisala za Massima bio je “Zemlja plesa”. U braku su bili trideset godina, u kojem su dobili kćer Mirnu (34). Često je glazbenik isticao da mu je cilj biti dobar tata i da je želio imati baš djevojčicu, poput nje.
– Jako sam ponosan na nju. Od ljudi sa strane dobivam komplimente na njezin račun i mislim da bi to svakog roditelja ispunilo ponosnom. Mnogi kažu da je za to isključivo odgoj zaslužan, ali ne bih se složio. Riječ koju je među prvima naučila i primjenjivala bila je ‘sama’; ‘Ja ću to sama, jednom si mi pokazao, dovoljno’. Tako je otkako je bila mala. Jako je samostalna, tijekom cijele osnovne i srednje škole nikad nismo imali potrebu reći joj: ‘Uči, imaš loše ocjene’. Kad bismo supruga ili ja odlazili na roditeljske sastanke, njezina razrednica nam je govorila da nam nema što reći, da ne moramo ni dolaziti. To je lijepo, velika briga manje. Imali smo veliku sreću što smo dobili takvo dijete. Ona je uvijek puno činila za sebe u smislu napretka svog intelekta. Čak više ja nju slušam nego ona mene. Upoznata je sa svim modernim kretanjima, tehnološki je vrlo napredna, prati glazbu u cijelom svijetu… Kad god sam poslušao njezin savjet, bila je to pametna odluka – pričao je o svojoj kćeri.
Mirna se ostvarila kao radijska i televizijska voditeljica te stand-up komičarka, a trenutačno radi u marketingu. Prošle godine s dečkom Igorom preselila se u Norvešku.
– Naša Mirna je mlada, pametna, uspješna osoba koja će i meni opet pomoći da prebrodimo ove datume koji nam otvaraju dušu. Znate kako kažu, lakše je na mlado. Nedostatak oca uvijek je teška i bolna tema za svakog od nas, pa tako i za nju, no bori se, ima vrlo aktivan i sadržajan život, ima veliku podršku u svom Igoru, njegovoj obitelji, našoj obitelji i prijateljima. Uz svu težinu koju nam je život nametnuo, i ona i ja veselimo se što ćemo provesti zajedno advent u Oslu – zaključuje ponosna mama Eni.
Dodaj komentar