„Jedne noći šetao sam gradom
sa devojkom koju sada tražim,
lepotom je osvojila mene,
sad je nema čime bol da blažim.
Otišla je jednog dana,
ne znam kuda, ne znam s kime,
kažite mi gde je ona,
Slavica je njeno ime.
Imala je dugu divnu kosu,
blagi osmeh k’o pupoljak ruže,
da je nisam sreo one noći
ne bih sada bio sam i tužan.
Zato sada sam po gradu lutam,
tražim oči što toplinom zrače,
jer bez njenog osmeha i čari
puste noći ništa mi ne znače.“
(Gvozden Radičević – Branislav Cvetinović Laki)
Lakijevi stihovani ljubavni romani propevali su početkom 70-ih, baš kada je iz rodnog Dragojevca kod Šapca došao u Beograd. Kao rođeni pesnik i kao vrhunski ugostitelj upoznao je najbolje kompozitore i buduće pevače svojih pesama. Upoznao je i lepoticu Slavicu i pevačku ikonu Gvozdena Radičevića.
– Kad sam na jednoj slavi prvi put upoznao Gbozdena, pokazao sam mu moje stihove. Pažljivo ih je pročitao i rekao: „Nosi ti ovo Buci Jovanoviću, pa ako ti Buca prihvati i jednu pesmu, znaj da vrediš.“ Kad mi je Buca prihvatio nekoliko pesama, raspisao sam se i opevao sve što sam voleo – priča pesnik Brana Cvetinović Laki za Muzičku apoteku.
Gvozden je 1973. godine snimio tri Lakijeve pesme: „Slavica“, „Zauvek si otišao oče“, „Ti si deo mog života“ i objavio na svom singlu u izdanju PGP-a.
– Slavica je bila vesela devojka iz Višnjice. Upoznali smo se u „Beograđanki“, planula je ljubav i šetnje Beogradom. Imala je, baš kao što sam i napisao u pesmi, dugu divnu kosu, nosila miniće i vruće pantalonice. Bila je lepša od Brižit Bardo, u filmu je mnogo toga namešteno a ovo je bila čista priroda. Ta slika mi je i danas pred očima: Slavica i ja prolazimo Makedonskom ulicom, autobus zastane, a vozač dobaci: „Mala, zaustavio sam autobus samo da ti kažem koliko si lepa.“
– Naša idila je bila kratka, baš kao Slavičine suknje i pantalone. Zato sam i rešio da je ovekovečim u pesmi. Baš kad sam je napisao, Gvozden je prekinuo saradnju sa Bucom i počeo samom sebi da komponuje. Drago mi je da je pesma o mojoj Slavici postala himna svih naših Slavica i kratkih ljubavnih idila.
„Slavica“ je jedna od najpopularnijih pesama iz opusa legendarnog Gvozdena Radičevića. Pratila ga je kroz čitavu karijeru, a i danas se peva istim žarom.
– Pre neku godinu sretnem se sa valjevskom pevačkom legendom Milanom Simićem. „Ti nisi ni svestan koliko ti dugujem“ – reče mi Milan na moje iznenađenje i nastavi – „ozidao sam kuću na toj tvojoj Slavici.“
– I danas mi kažu ispisnici kako nisi imali nikakvu Slavicu, a prepoznaju se u ovoj pesmi. Neki mi kažu da je pesma o Slavici lepa i kad se odrecituje. Sve je to tačno, ali pesma koja se recituje služi za jednokratnu upotrebu u užem krugu ljudi, a kad se otpeva traje mnogo duže.
„Slavica“ je snimljena u vreme bujanja slobodne ljubavi i u vreme bujanja najlepših narodnih pesama. Pesma o Slavici, upravo ovih dana, doživljava i svoj nastavak. Nedostaju još samo kompozitor i pevač.
– Gospodin Gvozden Radičević je moju „Slavicu“ komponovao, otpevao, snimio i napravio večiti hit. Gvozden je bio redak gospodin u estradnom svetu, markantne boje glasa i svetskih manira. Pevao je lako i odmereno, izgradio svoj stil, dospeo u sam estradni vrh. Povukao se brzo i na vreme, nije doživeo blamažu svojih starijih kolega koji bi da pevaju uživo a ne mogu ni da pričaju.
– Slavicu sam pretočio u još jednu pesmu. Posle pola veka napisao sam još jednu posvetu našoj ljubavi:
„Sedamdeset neka beše,
kad sam im’o dva’es leta,
zaljubih se u Slavicu
Makedonskom što se šeta.
Gledali nas prolaznici
i svi kažu divan par,
lepa će nam deca biti,
ona crna a ja plav.
Volim moju Cigančicu,
lepa joj i duga kosa,
sandale ću da joj kupim
da ne ide više bosa.
Na jesen će svadba biti,
pevaće se dva-tri dana,
sviraće nam Piromanci,
nema svadbe bez Cigana.“
(Goran Milošević)
Dodaj komentar