Ispovest majke Done Ares

Pre šest godina na današnji dan zauvek nas je napustila pevačica Dona Ares. Dana 2. oktobra u popodnevnim satima regionom je odjeknula vest da je posle duge i teške bitke preminula Azra Kolaković, poznatija kao Dona Ares.

Osim po svojoj muzici i drugim talentima, bila je poznata i kao simbol u borbi protiv opake bolesti. Iz dana u dan je pune tri godine gotovo svakodnevno pisala na društvenim mrežama o teškim, ali i lepim trenucima tokom lečenja raka. Ništa nije skrivala od ljudi koji su je voleli, a bilo ih je na stotine hiljada. Prestala je da se oglašava tek nekoliko dana pred smrt, kad je već bila u komi. Od tada o Doni su pričali njeni prijatelji, kolege i drugi ljudi koji je vole, osim njene porodice koja u dubokom bolu žali za njom.

Donnina majka u ispovijesti za bosanske medije progovorila je o svojoj rano preminuloj kćerki i uspomeni na nju, o najtežim danima svoga života i o tome šta je za nju duševna terapija.

Na početku razgovora Ajka kaže kako je došla iz Gospića, gdje je imala nastup na Turističkom sajmu s „Prijateljima s Une“.

– Ovo mi je sada duševna terapija, nastupam s njima i kao solista i kao član ansambla u horu – govori Ajka za „Dnevni avaz“.

Rana zbog gubitka voljene kćerke nikada ne prestaje boljeti.

– U ovih šest tužnih godina sam prošla sve moguće psihičke faze… Jednostavno nema riječi da se opiše ta tuga i ne daj Bože nijednom roditelju da doživi takvu bol i tugu – kaže nam majka nikad prežaljene pjevačice iz Bihaća.

Govori da je nju spasila promjena sredine.

– Bila sam dvije i po godine u Švicarskoj i to mi je djelimično pomoglo. Promjena sredine, novi ljudi, šetnje, parkovi, šume, mir, tišina, obilazak mnogih gradovi… Ali to je samo dio tzv. terapije, jer izgledaš kao normalna, a „podijeljena“ si ličnost, izgledaš normalno, a nisi normalan – iskrena je Ajka.

Kaže da je prošla sve moguće faze tuge.

– S usponima i padovima… Nekada se osjećam kao da stojim na rubu litice i samo neko treba prstom da me gurne u ponor… Potom osjećaj da si na dnu i da se malo dižeš… To se desilo tek prošle godine. Počela sam biti takoreći normalna psihički. Mada sam se pred ljudima znala nositi sa svojom tugom. Plakala sam puno, ali ne pred svakim, jer ima ljudi koji vole da patiš… Nekako sam se nosila s tim… Ja znam kako – kaže nam Ajka Kolaković.

Ponosni smo što smo imali Donnu

– Šest je tužnih godina, najtužnijih. Ali, i pored bola i praznine, ostatak moje porodice i ja smo ponosni što smo imali Donnu i s ponosom i dostojanstvom čuvamo uspomenu na nju i njeno djelo.

Fanovi iz cijelog svijeta stalno šalju neke videe, jave se, upute koju toplu riječ – govori Ajka.

Kurir.rs

Kurir