radiobalkanfox
Svaki maraton je jedan život u malom. I svaki te iznenadi nekom novom situacijom, i životnom lekcijom. Ovo mi je sedmi po redu, i stvarno nikad teži. A trebao je biti, prema kondiciji i formi, apsolutno najbolji, započela je glumica Ecija Ojdanić (49).
Na društvenim je mrežama otkrila što se dogodilo tijekom trčanja maratona.
– Moj plan je bio da konačno spustim maraton ispod 3:30. Sve je govorilo da bi to i mogla. Prednost domaćeg terena, ravna staza, dobra priprema.. ok, vrijeme malo toplije, ali da se izdržati. Trener mi prije utrke kaže, drži ti pace 5:00. A onda, u drugom krugu ubrzavaj. Kažem ja da ja tako ne znam trčati, da ću se zaletjeti na 4:50, pa što bude. On se nasmije, i kaže, prava emotivka. Trči se glavom, a ne srcem. E, da sam ga poslušala… – započela je.
– I zaista, prvi krug, 21 km, kao po špagi. Jesam malo gazila, ali nisam izlazila iz zone ugode. Sve je upućivalo na probijanje granice od 3:30. A onda, već nakon 23.- eg kilometra, kao da me netko izgasio. Takav pad snage, nevjerojatno – dodala je.
– I počinje mučenje, strašno. Ništa me ne boli, noge, nemam grčeve, samo nemam snage. I užasno mi je teško… i kreće borba.. odustati ili ne? Jer, svi moji maratoni zadnjih par godina su bili čisti užitak.. zato i trčim, zbog tog osjećaja užitka i ljepote, a ne ova muka. Negdje kod bolnice Dubrava, osjećam hladne žmarce, na plus 26! Taman pomislim zaletjet se na Hitnu, da mi kažu što mi se događa, počnem hodati, kad čujem neko me zove: ‘Ecija, što ti je, zašto hodaš?’ Ja kažem da mi je slabo, i da razmišljam odustati i prekinuti ovu muku, kad me taj momak bodri, daje gel, i kaže: ‘Nema odustajanja, trči! – napisala je.
– I ne svratim na Hitnu, nastavim trčati… Nakon par kilometara, opet…Ne znam hoću li uspjeti s tom slabosti istrčati još 14 km…Sad je jasno da ambicija najboljeg vremena je potopljena. Samo vrtim u glavi, fućkaš ego, svaki istrčani maraton je pobjeda…Pa da i prehodam zadnjih 10 – objasnila je pa dodala za kraj:
– Mantram u glavi: ‘Krepat’ ma ne molat’ i tako kilometar po kilometar, dođem do cilja. Najgore vrijeme u zadnje 3 godine trčanja, 3:50, ali dovoljno za postolje. Treća u kategoriji, 22. Puno dobrih lekcija, a najvažnija ipak pamet, a ne srce! I odustajanje nije opcija.
Dodaj komentar