radiobalkanfox
– Ne žalim više ni zbog čega, prešao sam davno preko svega, samo lagana kućna njega i poneka mala stega – stih je iz pjesme “Skalini života”. Zadnji post koji je objavio Jurica Popović. Bolno. Estrada je u šoku. Omiljeni glazbenik napustio nas je u 66. godini.
– Istina je, nažalost. Bio je na kisiku, borio se… – jedva nam je rekao Želimir Babogredac.
Juricu ćemo pamtiti kao otvorenog, iskrenog, a opet samozatajnog. Kao da je docirao što će i kako reći. Jednostavan do boli. Sve što bi izgovorio imalo je težinu. Njegove pjesme bile su duboke, tko ih je slušao, zamislio se. Tako je bilo i s, primjerice, lijepom baladom “Nama dobra vremena dolaze”, kojom je odaslao poruku nade.
– Važno mi je i slati i primati takve poruke jer ljudi često fatalistički gledaju svijet oko sebe pa proklinju zlu sudbinu. Velikim dijelom smo sami kreatori svoje sudbine. Ako podignemo kvalitetu tog okruženja, sebe, onda će i sudbina biti malo drugačija. Bolja – govorio je Jurica.
O sebi je govorio da je živac, da se naljuti kad bude nešto teško i ruši sve ispred sebe jer je ljut kao pas. Nevolje je rješavao kroz ljutnju, nipošto kroz apatiju ili depresiju. Sa svojom partnericom Matijom Vuicom davnih je godina osnovao Trotakt projekt i prašio. Ali ne i zarađivao. Svako malo novinari su ga pitali kakav je osjećaj bio čitati tekstove o sebi u Poletu, a bili su afirmativni.
– Još čuvam sve te Polete. Kad ih danas čitam, ponosan sam da nisam puno griješio. I ovo što sad radim, i to je Trotakt projekt, samo na drugoj razini. Vidim da uspijevam i, kad podvučem crtu, zadovoljan sam s eksperimentom koji sam započeo kao solo izvođač – pričao je Jurica.
Tako je išlo, od pjesme do pjesme, od koncerta do koncerta, s puno pohvala i malo novca, sve dok 1993. nije napravio „Linđo“. Manje je poznato da je taj megahit nastao iz egzistencijalnih poriva. Iz rata su izašli s velikim dugovima i imali su dva izbora: ili u druge poslove ili ostati u glazbi.
– Da ostanemo u glazbi morali smo biti tržišni, pa sam razmišljao što bi to moglo biti. Neki etno, ali da ga svi ljudi prihvate. Ples linđo mi je prirodno okruženje i bilo je logično iskoristiti ga. Stvaranje pjesme trajalo je pet ili šest mjeseci – prisjetio se Jurica.
S tom pjesmom počeli su njihovi nastupi po dijaspori. Njihov uspon. Prije toga su kalkulirali kako to malo novca podijeliti na stanarinu, hranu, a da i ostane nešto za Matijine tkanine. Dugo je to trajalo. Nisu se pokolebali. Samo su išli. I došli do Hollywooda. Matija je imala reviju na Beverly Hillsu, a u pozadini je svirala Juričina glazba. Agentica joj je prišla i pitala čija je to glazba. Tražila je sastanak. Matija im je dala njegove podatke i agentica je tražila da Jurica prijeđe u američko društvo skladatelja. Ispunio je sve uvjete, trebao potpisati ugovor s agencijom koja bi ga usmjerila u Capitol Records, a onda je zbog korone sve stalo.
Vjerovao je da se projekt nije zatvorio, da je samo zaustavljen, shvaćao ga je kao potvrdu da je dobro radio. Želio je potpisati ugovor, bio bi to, govorio je, blagoslov, kruna njegovih 40 godina rada. Privlačio ga je Hollywood, ali raskoš, glamur i zarada nisu u njegovoj priči bili najvažniji.
– Snimao sam spot na toj plaži. Rijetko me što može izuti iz cipela, no kad sam ugazio u ocean, počeo snimati kadrove, osjetio tu moć koja dolazi iz daljine, gdje kopna nema. Osjetio sam strahopoštovanje prema toj golemoj energiji planete koja me je tad dotaknula i, da je htjela, mogla me je i povući k sebi. Segment glamura i meni paše, volim tu visoku estetiku. Ljudi zaziru od nje, ali nije to stvar skupoće i novca. Lijep izgled kroz odjeću produžetak je jedne duše, osobnosti… To je simbioza vanjskog i unutarnjeg, i s te strane obožavam crvene tepihe i filmove – govorio je Jurica.
Volio je doći doma, u svoj Metković. I tamo je radio. Nije odvajao glazbu od sebe. Kamo god je išao, nosio je kameru i tražio što bi mu bilo dobro za scenu, za spot. Zlatne godine želio je provesti u prirodi. Sanjao je o kući prizemnici okruženoj vrtom, biljkama, drvećem, to mu je bila neostvarena želja. Kad je hodao ulicom, gledao je kakva su stabla, biljke na tlu, registrirao je i pticu u letu dok se vozio autom.
– Često mi nedostaje zelenilo jer civilizirani čovjek bez prirode je otuđen. To se vidi iz današnje situacije na cijelom planetu. S vremena na vrijeme odem u prirodu i zagrlim stablo. Nakon potresa sam na Štrosu bio svaki dan i grlio brezu. Divan osjećaj – rekao je Jurica.
Svoju Matiju upoznao je kao klinac. Bio je mlad, zgodan, odjeven po posljednjoj modi. Svidio joj se i Matija je pokušavala biti mu što bliže. Morao ju je, ispričala je i ona, primijetiti jer tad je nosila afro frizuru. Frizerka joj je stavila 150 sitnih viklera i kosa joj je bila veća od nje same. Takva mu se „upucavala“. Dugo je to bila platonska ljubav. Tad je, naime, bio običaj, onako sve po starinski, šetati, otići u kino, otpratiti kući… I nakon takvog dugog perioda shvatili su da to je to.
Dodaj komentar