radiobalkanfox
OCJENA:
8/10
(Max TV)
Veliki sam protivnik pretvaranje filmova u serije – uglavnom to bude loše, ili još lošije – osrednje. Iako, ustvari, veliki filmovi pružaju neslućene mogućnosti da se razigraju kao prednastavci, što je bilo poslije, ili kroz potpuno novu i originalnu radnju, a već postavljene i voljene (ili omražene) likove. Tko ustvari ne bi neke od svojih omiljenih filmova želio gledati kao seriju od šest, deset ili više nastavaka?! Problem je u tome što većina takvih serija samo pabirči na kvaliteti filmova prema kojima je nastala i oskvrnjuje ih, zato i kažem da su lošije su one osrednje nego loše. Loše su se bar potrudile biti originalne, pa im nije uspjelo, a osrednje čak ni to.
Ali, kao i svemu, ima izvanrednih iznimki u kojima su serije nastale prema filmovima odlične, originalne i nevjerojatno zabavne. Novi svijet za sebe nastao na čvrstim temeljima starog svijeta. Primjerice, prvih nekoliko sezona serije “Cobra Kai”, nastale kao nastavak serijala filma “Karate Kid”, je odlično, serija “Full Monty” daleko je od kvalitete filma, ali je fino nostalgična i poštena prema likovima, a recimo da “Dnevnik velikog Perice”, nastao na temeljima kultnog filma “Tko pjeva zlo ne misli”, spada u kategoriju vrlo dobrih serijskih oživljavanja “starih filmova”. Recepta za dobru seriju nastalu prema filmu jednostavno nema – ali jedan od ključnih elemenata, iako nije presudan (loš primjer je, recimo, serija “Istinite laži”), jest originalni glumci i originalni likovi iz samog filma u seriji (odličan primjer za to je vrhunska prva sezona serije “Cobra Kai”). Često je pravilo, također, da, što je film veći klasik ili kultni, to su veće šanse da ga serija upropasti. Ali ni to nije pravilo. Očiti primjer da ne mora biti tako jest serija “Božji grad”, nastala prema jednom od najboljih brazilskih i svjetskih filmova (rekao bih i obavezno štivo svakog filmoljupca). Nažalost, istoimeni roman Paula Linsa kod nas, koliko je meni poznato, nije preveden.
Serija zadržava vizualni identitet filma koji je odličan (uključujući legendarnu kultnu scenu s kokoši), razbarušenost i ogroman broj likova koji ulaze i izlaze iz priče bez velike najave te fantastičan svijet favela Rio de Janeira, pun nevjerojatnih okrutnosti i ljepote. Bitno je reći da će se svaki gledatelj lako uključiti u priču serije bez obzira na to je li gledao film ili nije (ali bila bi velika šteta da ga ne pogleda, makar sad). Kao i film, serija skače po vremenskoj crti objašnjavajući povijest Božjega grada i njegovih likova, što dodatno može, kao i u filmu, zbunjivati gledatelja, ali je ustvari kvaliteta i filma i serije, koji se ni ne trude objasniti gledatelju svaki detalj i uklopiti ga u logičnu priču nego udarati izravno na emocije, poput ritmova sambe, rumbe i svih mješavina glazbe koje trešte favelama Rio de Janeira. Sada, 20 godina poslije radnje filma, fotograf Wilson, zvani Raketa, ugledni je i nagrađivani fotoreporter, a u njegovu rodnom Božjem gradu počinje novi gangsterski rat. Iako serija skače sad s jedne na drugu temu, osobne priče stanovnika Božjega grada ispričane su prilično čvrsto i nije teško zaljubiti se u likove, koji su sve samo ne crno-bijeli.
Kao u južnoameričkim sapunicama, radnja teče u bezbroj rukavaca i likova, što bi vjerojatno prosječnom gledatelju smetalo u svakoj europskoj ili američkoj seriji, ali u “Božjem gradu” to je dio južnoameričkog šarma i razbarušenosti. Iako se redatelji i scenaristi trude ne otići previše u fantastični realizam, ali od njega ni ne bježe, opet igrajući na to da gledatelj zavoli seriju, a ne da razumije svaki složeni detalj društvenog tkiva koje prožima favele. Seriji se jednostavno treba prepustiti i uživati u njoj i svaka stvar će prije ili poslije sjesti na svoje mjesto.
Dodaj komentar