radiobalkanfox
Emir Imamović Pirke radi punom parom. Nakon “Dnevnika velikog Perice”, serije u kojoj je uz Vinka Brešana, Renata Baretića i Albina Uršića jedan od autora scenarija, Pirke je napisao i scenarij za šestodijelnu krimi seriju “Bijeli put”. Premijera je u ponedjeljak, 30. rujna na HTV1 u 21:15.
Prvi roman, “Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince”, napisao je davne 2006., a od onda do danas napisao je toliko djela različitih žanrova (romani, scenariji, feljtoni, kolumne) da bi preopteretile relativno skučeni prostor ove rubrike, pa zato idemo “in medias res”…
”Bijeli put” je kriminalistička serija u šest epizoda, u kojoj vidimo naš dio kokainskog svemira – sustav koji transportira, pakira i prodaje drogu; zarađeni novac potom pere, korumpirajući dijelove sustava. Niste crnokronikaški novinar, kako vas je i čime privukao taj svijet?
Točno, nisam crnokronikaški novinar, niti sam ikad bio, ali sam novinar – dakle, pratim i crnu kroniku – a radio sam i kao glavni i odgovorni urednik sarajevskog magazina Dani i uređivao i pakirao priče iz, istina, bosanskohercegovačkog podzemlja, ali razlike su svakako zanemarive. Također, volim romane škotskog pisca Iana Rankina koji je kazao kako je kriminalistički žanr pogodniji od drugih ako se želi govoriti i o još nekim društvenim problemima, a ne samo o organiziranom kriminalu. Osim toga, balkanski su karteli, prema procjeni američke DEA-a, među 50 najopasnijih na svijetu, kokain je za one kolumbijske kuhao čovjek – nedavno uhićen u Frankfurtu – iz Bosne, dok turska policija po Istanbulu skuplja članove kriminalne skupine vođene iz Splita.
Boris Dežulović je to sjajno kazao: ‘Ako je na Balkanu nešto organizirano, onda je to kriminal’. Sve ostalo radi ili pogrešno ili po inerciji. E sad, tu su i neke brojke koje su poticajne: ako, dakle, danas u Hrvatskoj samo 3000 ljudi kupi gram kokaina – a kupaca je, da se ne lažemo, daleko više, posebice u turističkoj sezoni – to je tona godišnje! Zaplijeni li policija svake godine tonu kokaina? Ne zaplijeni! U konačnici, ozbiljnim kriminalom se ne mogu baviti neozbiljni ljudi. Ne može se biti glup i šef kartela, sasvim suprotno: pa nije to politika da trebaju dobra volja i moral od gume.
Koliko sadržaja možete otkriti publici?
Nadam se dovoljno da je zainteresiram da počne gledati ‘Bijeli put’. Dakle, inspektori i inspektorice Odjela za specijalne istrage i borbu protiv organiziranoga kriminala uvjereni su da uspješno okončavaju svoju najveću istragu, onu protiv Željka Matića Željca, nekadašnjega gangstera koji je legalizirao posao. No njegovo uhićenje inicira niz događaja i izaziva lanac smrti koji pokazuje koliko su složene i duboke veze bivših i sadašnjih kriminalaca, kompromitiranih policajaca, skupih zagrebačkih odvjetnika i naizgled uglednih poduzetnika na obali Jadrana na koju se dopremaju ogromne količine droge za europsko tržište i u čijem idiličnom ambijentu ima sve manje mira i sve više mrtvih.
Nema ničega fantastičnijeg od stvarnosti, kazao je Dostojevski. U Zagrebu je šef odjela za suzbijanje prostitucije tu pojavnost suzbijao korištenjem i zaštitom, a u Sarajevu je, kako ste rekli u jednom intervjuu, vođa kriminalnoga kartela donirao opremu policiji. Znači li to da scenarist mora kaskati za čudima zbilje?
Uvijek, a kad je kriminalu riječ, onda još i više. Gostujući na jednom od Festivala alternative i ljevice u Šibeniku, bosanski kriminalist Ramiz Huremagić je rekao kako je organizirani kriminal jedina djelatnost koja sebi može dopustiti samo 24 sata nesnalaženja. U svim drugim to nesnalaženje može trajati danima, tjednima, mjesecima, pa čak i godinama. Jesu li, ilustracije radi, putovanja bila moguća u vrijeme pandemije? Jesu li u lockdownu bile moguće legalne zabave izvan kuće, redoviti odlasci na posao…? Ako nas pamćenje još služi, a služi, nisu. Ipak, droga se proizvodila, prevozila, pakirala, prodavala, a pokrenute su i druge, da ih tako nazovem, poslovne jedinice unutar toga složenog mehanizma, pa je na crnom tržištu bilo svega, od lažnih covid potvrda do pravih cjepiva po posebnoj cijeni. Zatim, Edin Gačanin Tito je odrastao u Sarajevu, u jednom ne baš prezentnom kvartu, a sad uživa u luksuzu Dubaija i vodi kartel “Tito i Dino” koji prate i DEA i Interpol. On je, recimo, planirao kupiti sve, od politike do policije, i onda mirno, preko suradničko-ugostiteljske mreže, prati ogromnu količinu novca.
Nekad jedan klan podijelio se nakon gubitka 200 kilograma kokaina na Kavački i Škaljarski, samo što to razdruživanje nije prošlo mirno, pa se broj mrtvih mjeri tisućama – da, tisućama, a riječ je ne samo o maloj Crnoj Gori nego o dva baš mala mjesta u njoj! – likvidacije se odvijaju od Kotora do Paname i među najtraženijim ljudima u, barem, Europi, je Radoje Zvicer, vođa Kavčana, u čijim su porukama s famozne aplikacije Sky nađene i ozbiljne političke analize odnosa na Balkanu, planova Aleksandra Vučića i, što je meni bilo najzanimljivije, dao je i prijedloge kako uzdrmati njegovu vlast. Teško je, dakle, zamisliti kako u dvije, par stotina metara zračne linije udaljene pripizdine, nastane ne jedan nego dva izuzetno ozbiljna ganga, ali se, na svu sreću, lako i time poslužiti kao scenarističkom građom.
Glumačka ekipa je vrhunska – od Gorana Bogdana, preko Elvisa Bošnjaka, do Nine Violić, Franje Dijaka i mnogih drugih, to su tražene robe u gradu. Bogdan se, ako se ne varam, sam javio za ulogu još u fazi pisanja scenarija? Jesi li imao utjecaja na kasting?
Gogo je kriv što sam uopće počeo pisati ovaj scenarij. Nakon što mi je u biblioteci Balkan noir, koju su pokrenule upravo ove novine, izašao roman “Vršenje dužnosti”, nazvao me i rekao da bi jako volio igrati lik Ivora Bošnjaka, vršitelja dužnosti u knjizi neimenovane, a u seriji Policijske uprave Šibensko-kninske. Ta dva Ivora se, naravno, razlikuju, drukčije su i njihove pozicije u strukturi priče, ali eto, ostvarilo se. Vidi, mi nismo imali dovoljno raskošan budžet da idemo uokolo i skupljamo zvijezde, pa je cast lista rađena na osnovu želja, prijateljstva i, neću biti lažno skroman, glumačke zainteresiranosti za scenarij. Tu se negdje može smjestiti i moj udio u kastingu koji smo radili timski, s tim što je konačne odluke donosio, naravno, redatelj Tomislav Rukavina. On, uz sve ostale vrline, ima i tu da dobar prijedlog prihvati bez stotinu nepotrebnih pitanja. Zbog svega imamo, iskreno vjerujem, jednu od najboljih podjela u Hrvatskoj u zadnjih jako puno godina.
Elvis Bošnjak se već specijalizirao za uloge u kojima pola vremena glumi iz ćelije, donedavno smo ga gledali u “Snu snova” kao parodiju Zdravka Mamića, a i sad glumi čovjeka koji zatvorske čuvare postrojava u stav mirno.
Elvis je sjajan glumac koji ima čudnu kombinaciju blagosti u svakodnevnom životu i mogućnosti održavanja prirodnosti i kada igra likove koji su u isto vrijeme divni očevi i ozbiljni gangsteri. Njemu se u kadru vjeruje što god bio u tom trenutku, kao i svima koji su u podjeli. Iskreno, nisam imao pojma da je i u seriji koju si spomenuo bio u zatvoru niti mi je važno. Dovoljno je bilo što se za lik pripremao ozbiljno, tražio da razgovaramo, nudio rješenja i predlagao detalje koji su Željka Matića Željca kompletirali.
Posebno su dojmljivi kadrovi Šibenika, koji si otkrio kao beskrajno fotogeničan grad. Nisu li Šibenik i Dalmacija premalo iskorišteni u videoindustriji? Talijani su brendirali svoj jug, Skandinavci svoj sjever, a mi, slabo…
Čuj mi? Pa da nama netko mora, kako je rekao redatelj Tomislav Fiket, odvrnuti more i upaliti sunce, ni to ne bismo imali. Šibenik nije jedini, ali je, da tako kažem, najpraktičniji dalmatinski grad za snimanje: na malo prostora su more, povijesna jezgra, socrealističke spavaonice, izuzetno urbanizirani kvartovi, betonske favele, rijeke, planine, šume, zaboravljena kamena sela u zaleđu, luka, plaže, dvije zračne luke, ogromni i prazni prostori nekadašnje JNA… Nedostaju tek malo snijega i natpis Hollywood. Problem je, međutim, u tome što se u Dalmaciji ne može snimati u proljeće jer tada bruji građevinska mehanizacija, ljeti je nepodnošljivo vruće i gužve su užasne, jeseni kratke i povremeno kišovite, a od samo zimskih mjeseci se ne može praviti ozbiljno mjesto za produkciju. To, naravno, ne bi trebalo da je tako, ali tako jest i neće se promijeniti dok turizam ne kolabira i ne pomogne nam da se sjetimo kako možda znamo raditi nešto ozbiljnije od mijenjanja plahti i termičkog obrađivanja srdela.
Kako to da niste imali regionalne zvijezde? Je li to vezano uz budžet ili kratko vrijeme za snimanje i montažu serije?
Za, vjerovao ili ne, štrajk scenarista u Hollywoodu. Naša želja je bila da u podjeli imamo Nikolu Đurička, koji živi u Los Angelesu. On je prihvatio ulogu, ali ga je agentica upozorila da će se morati vratiti ako štrajk završi tijekom snimanja jer su na čekanju bili drugi projekti na kojima je imao ugovornu obvezu. Nego, zar nisu Gogo, Nina, Judita Franković i svi ostali i ostale regionalne zvijezde?
U “Bijelom putu” ima sjajnog, rafiniranog humora, što nije prečesto u krimi serijama?
Što bi rekao pokojni Bogdan Tirnanić Tirke: ne slažem se s pitanjem. Humora ima kod inspektora Rebusa, kojeg je kreirao Ian Rankin, viša inspektorica Vera Stanhope također zna biti duhovita, kao što je bio i, recimo, Tony Soprano – da spomenem neke od publici poznatih likova iz krimi serija. Meni je bilo važno da humora bude, ali da ne bude prenaglašen, a dobre, duhovite replike pamte se dulje nego radnja.
Može li se živjeti od pisanja scenarija?
Moglo bi kad bi i druge televizije imale obvezu proizvodnje ozbiljnoga dramskog programa ili kad bi to radili, što je drugdje uobičajeno, telekom operateri. U svakoj proizvodnji prihode osigurava kontinuitet koji je teško postići s ovom količinom produkcije, pa je scenaristika jako dobra za popravljanje budžeta, ali ne može biti jedini izvor prihoda.
Koliko vam je vremena trebalo za pisanje jedne epizode? Sadržaj je vrlo kompleksan, priča je multidimenzionalna.
Kad sam krenuo, ne samo da nisam imao naručitelja koji me davi i svaka tri dana mijenja svoje mišljenje nego ni producenta, pa posljedično niti rok. Jednostavno, krenuo sam pisati suprotno pravilima – bez sinopsisa, ali s dovoljno izgrađenim likovima i osnovnom narativnom linijom – pa sam se puno bavio s prve dvije epizode. Kasnije je išlo lako. Recimo da mi je od treće trebalo deset dana za pristojnu verziju i još nekoliko za korekcije. Neću reći da se priča pisala sama, jer nije, ali je postavljena tako da pisanje nije nalikovalo na diktiranje kamenoklesaru.
Koliko konačna verzija može odgovarati početnoj zamisli scenarista? Bez dobra scenarija nije moguće, kažu autoriteti, napraviti dobar film?
E, tu nema labavo. Naravno, ako radim po narudžbi, onda poštujem želje naručitelja, ali ako je scenarij autorski, onda su sve veće promjene moguće jedino u dogovoru, nikako na način da dođe despot od redatelja, podigne kažiprst i počne izdavati zapovijedi. Takvima, zapravo, ne trebaju scenaristi nego daktilografi, a ja to nisam. Mene, koliko sam čuo, prati etiketa teškog suradnika koji ne dopušta da mu se zarez promijeni, što je prijesna laž. No ne dopuštam nikakve promjene iz hira i, to posebice, na gore, kao što ne smetam glumcima i glumicama da sami nadograde lik, redatelju da sam razradi scene koje to traže ili i njemu i montažeru da zamijene mjesta određenim scenama. Da, imaš pravo, Kurosawa je rekao da se od dobrog scenarija može napraviti i loš film, ali od lošeg dobar ne može, iako se u Hrvatskoj i to nerijetko pokušava, što publika prepoznaje i zato su nam u kinima srpski filmovi višestruko gledaniji od hrvatskih.
Koliko ste bili na snimanjima?
Malo. Od 36 snimajućih dana tri, četiri u Šibeniku i dan i pol u Zagrebu. Ovu seriju su radili ljuti profesionalci i takvima ne treba smetati, a scenarist na setu je ručak viška, stolica viška, slušalice viška i mjesto u kombiju manjka. Uz to, meni je malo dosadno slušati vlastite replike po osam puta, a bilo je i tako ledenih dana da mi se baš nije sušilo kosti na buri.
Imamo li mi audiovizualnu industriju? Produkcija serija je već prilično velika. Što će, po tebi, ostati, poput “Malog” ili “Velog mista”, “Čovika i po”, “Kuda idu divlje svinje”, ili – to je zasad samo moja procjena – “Dnevnika velikog Perice”, u kojemu si bio jedan od scenarista?
Ostat će sve jer se način konzumiranja TV sadržaja mijenja i mijenjat će se. Mlađi od nas već sada gledaju ili ono što je uživo – jer nema smisla gledati odigranu utakmicu – ili sve ostalo na zahtjev. Trebat će, dakle, popuniti postojeće platforme, one što će nastati i one što će se neizbježno razvijati, kakva je HRTi.
Što sad radite, pretpostavljam da ste opet u punom pogonu?
Neposredna proizvodnja teksta ne smije da trpi, posebice zato što ja živim isključivo od pisanja i poslova vezanih za pisanje. Kad ne pišem, onda čekam post produkciju filma ‘Paviljon’ koji je režirao Dino Mustafić i u kojem, uz mnoge druge, igraju Rade Šerbedžija, Mirjana Karanović, Ksenija Pajić, Miralem Zubčević, Zijah Sokolović…, a scenarij smo pisali Viktor Ivančić i ja prema Viktorovoj noveli objavljenoj u zbirci ‘Radnici i seljaci’. Osim toga, radim na adaptaciji knjige ‘10 dana u travnju: uspon i pad NDH-a’, ali ne za dokumentarnu nego za igranu formu. I tako dalje i tako redom.
Ovi su slučajevi riješeni, zlikovci su… nećemo otkrivati. Uglavnom – hoće li biti nastavka?
Ako se samo mene pita, a ne pita, hoće. Imam napisano više od pola druge sezone s istim policajcima i novim negativcima. Tu su bivši udbaši koji su skužili da im je isplativije iskoristiti veze za šverc oružja i droge, nego za dijeljenje savjeta po MORH-u ili obavještajnim agencijama, a sve je garnirano cyber kriminalom i otvoreno gotovo ritualnim samoubojstvom pred televizijskim kamerama.
Dodaj komentar