radiobalkanfox
Nikad nijedan reporter na ovim prostorima, a možda i šire, nije bio tako identificiran s jednim sportom, ili sport s njim, kao što je Milka Babović bila poistovjećivana s klizanjem na ledu. Lijepa glasa, otmjene dikcije, spora izgovora, gospođa Babović davala je tom sportu posve novu dimenziju. Termini poput “piruete”, “tulupa” “lutza”, “loopa”,”axela” zahvaljujući njoj ušli su u rječnik svakog djeteta sedamdesetih i osamdesetih. A tek legendarne “šljokice”!
Živopisnim opisima boja Milka Babović poništavala je, kako je duhovito rekao Aleksandar Tijanić, socijalne razlike u zemlji u kojoj je većina televizora bila crno-bijela. Oni su zahvaljujući njoj imali prijenose u boji, toliko je živopisna bila… Neki su je zvali “gospođa šljokica”. Zlatna pirueta bila je podjednako njezina kao i Sande Dubravčić. Za sve nas iz šezdeset i neke bio je to najotmjeniji sport našeg djetinjstva, sedamdesetih i mladosti, osamdesetih.
Milka Babović rođena je u Skoplju 1928., ali se, kao i sva djeca vojnih lica, često selila. Školovala se u Sarajevu, živjela u Rumi i Beogradu, ali Zagreb, u koji je došla 1948., više nije nikad nije napustila. Studij tehničke kemije, koji je prvo upisala, nije uspjela završiti. No završila je pedagošku akademiju, na kojoj je osim tjelesnog odgoja naglasak stavila i na učenje stranih jezika, što će joj jako koristiti u životu. Početak joj je bio težak.
Tijekom rata, u bijedi, ispomagala je obitelj dajući, kao 14-godišnjakinja, djeci instrukcije iz fizike, kemije i matematike. U tom je razdoblju doživjela i najveću traumu, smrt oca.
– Odrastanje u Sarajevu je bilo prekrasno sve do travnja 1941. kad su Nijemci okupirali grad i kad su mi oca kao oficira odveli u ratno zarobljeništvo. Do dana današnjih vidim tu sliku i uvijek se rastužim. Oprostili smo se dan ranije. A sljedećeg jutra iz dvorišta kroz ogradu vidjela sam oca u koloni zarobljenih časnika. Potrčala sam i pozvala ga… On se okrenuo, nasmiješio mi se i mahnuo mi… Zaplakala sam. Stražar je viknuo na mene. I oni su zamakli u sljedeću ulicu. To je najtužniji dan mog djetinjstva, bila sam silno vezana uz oca – prisjetila se svojedobno.
Otac je u zarobljeništvu i umro. Odveli su ga ustaše, ali Milka zbog toga nikad nije optuživala hrvatski narod, koji je voljela i poštovala.
– Ja sam hrvatska sportašica, iako su mi to neki zbog podrijetla osporavali. Moji su korijeni odsvud, otac mi je bio Crnogorac, majka srijemska Njemica koja je djetinjstvo provela u Francuskoj. Očev otac, moj djed, ratovao je s Turcima pod Skadrom, djed po majci je bio austrougarski oficir koji je službovao u Zagrebu. Oca su ustaše tijekom Drugoga svjetskog rata odvele u zarobljeništvo, nas su protjerali. Unatoč svemu nikad mi na pamet nije palo da su to učinili Hrvati, učinili su to ‘radikalni ljudi’ kakvih, nažalost, ima uvijek i ima ih svugdje. Svašta smo kao obitelj prošli, ali to nikad nisam pripisivala ljudima određene nacionalnosti. Kako bih i mogla biti, kad ni sama nisam niti jedne određene narodnosti – rekla je u jednom intervjuu.
Odmah nakon dolaska u Zagreb mlada, sportski orijentirana, nadarena djevojka, intelektualka, učlanila se u Akademsko atletsko društvo Mladost. Dosegla je vrh atletike, nadrastavši nacionalne okvire. Skoro dva desetljeća, pedesetih i šezdesetih, bila je u europskom sprinterskom vrhu. Proglašena je najboljom sportašicom Jugoslavije 1953. i 1955. te najboljom hrvatskom sportašicom po izboru Sportskih novosti tri puta. Trofej Mladosti osvojila je šest puta. Čak dva puta bila je svjetska studentska prvakinja na 80 metara s preponama, sedam puta prvakinja Jugoslavije na 80 metara s preponama, peta na prvenstvu Europe u Bernu 1954. godine… Milka Babović oborila je 25 državnih rekorda. Nakon završetka atletske karijere prešla je u novinare. Pratila je više atletskih disciplina, a onda je došla ona koja ju je proslavila – umjetničko klizanje.
“Svjetsko prvenstvo u klizanju u Bratislavi 1959. Milka Babović je iz Zagreba prvi put komentirala off-tube”, čitamo u jednom tekstu o njoj. “Gledatelji su klizanje odlično prihvatili i pojavila se krilatica: ‘Da nema klizanja, televizija bi ga morala izmisliti!’”.
Djeca sedamdesetih i osamdesetih odrasla su uz Irinu Rodnjinu i Aleksandra Zajceva, Katarinu Witt, Sandu Dubravčić… Sport tih godina nije bio nafutran novcem kao danas, postojao je živi duh olimpizma, u koji su i Milka Babović i njezin suprug, doajen hrvatskoga športskog novinarstva Žarko Susić, vjerovali do kraja života. O tome puno govori i to što organizatori nisu mogli dati više od dvije akreditacije za 17. Ljetne olimpijske igre, pa je Milka Babović u Rim otputovala o svojem trošku jer nije željela ispustiti priliku za stjecanje iskustva, pa je uz dozvolu vodstva televizije izvještavala za Vjesnik. Dugo je godina bila urednica sportske redakcije Televizije Zagreb još od 1957.
Milka Babović bila je pionir ženske ravnopravnosti – baš je ona postala prva žena, sportska urednica u Hrvatskoj. Kroz njezinu su strogu školu – Milka Babović bila je vrlo čvrsta, disciplinirana žena – prošli velikani koje pamtimo, Božo Sušec, Boris Mutić, Mićo Dušanović. Kao reporterka i komentatorica “pokrivala” je OI u Rimu 1960. i Münchenu 1972., Zimske olimpijske igre u Innsbrucku (1964. i 1976.), Grenobleu (1968.), dok je na Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu 1984. bila zamjenica voditelja Press centra. Obožavala je i jednu drugu legendu.
– Kad bih morala ponovno sastavljati dobru redakcijsku momčad, najprije bih izabrala Mladena Delića. Iz mene govori iskustvo desetljeća zajedničkog rada u kojem je vrijedilo čvrsto pravilo: samo te teška bolest živog može opravdati da nisi obavio posao! I u tome smo bili slični i zato je mediteransko-sjevernjački dvojac mogao tako dugo u istom čamcu veslati – rekla je svojedobno.
Na pitanje novinara 24sata je li joj posao kojem je bila iznimno predana utjecao na privatni život, odgovorila je: “Profesionalni dio života para bez djece jednostavnije se rješava nego onih s djecom. Sve je stvar razgovora i dogovora. Objektivna teškoća je bila razlika u prirodi posla: moj suprug Žarko Susić je bio novinar Vjesnika, pisanog novinarstva, ja sam pak morala putovati ako sam željela valjano raditi – kamera i mikrofon moraju biti na mjestu događaja. Zajedničko rješenje: mogli smo platiti dvorkinju. Žarko je objedovao u tad odličnom Vjesnikovu restoranu. Nadam se da Vam je jasno da nisam prekršila svoje obećanje s obzirom na to da nisam nikad ni obećala da ću biti uzorna kućanica i zapustiti svoj novinarski posao”.
Mlađe generacije Milku nisu pamtile po šljokicama i Sandi Dubravčić, ali su je upoznale po sudjelovanju žiriju emisije “Ples sa zvijezdama”.
– Kad me Mario Sedmak nazvao i ponudio mi da budem u žiriju, prvo sam tražila snimku originalne emisije da vidim što je to. Odmah mi se svidjelo jer sam vidjela suštinu te emisije, a to je da je prije svega pristojna, da to može gledati baka s unucima i da joj neće biti neugodno. Osim toga, to je glazba koju volim, ali i cijeli show dobro izgleda. Druga stvar koja mi se svidjela je to što nema reklame i odmah sam ljudima na Televiziji rekla da u suprotnom ja to ne bih radila. To je novinarski kodeks kojeg ću se držati do zadnjeg dana jer sam novinar dok živim, to je dio mene. Kad su me ponovno zvali u novu sezonu, rekla sam im da uzmu nekoga mlađeg, ali sam prihvatila kad sam vidjela da će žiri biti isti. Čak me i Dinko Bogdanić nazvao i rekao mi: ‘Pa teta Milka, kako ćemo mi bez vas?’ – rekla je svojedobno za Jutarnji list. Pod kraj života povukla se u javnosti. Odbijala je otići u dom. Na to nije pristala čak i nakon što ju je u 91. godini udario automobil.
– Išla sam preko ceste, a vozač je vidio mjesto za parkiranje i udario me. Pala sam, ali sam ujedno i strogo zavikala: ‘Ne smijete tako’, ispričala je za Glas Istre, a onda se našalila: “Ipak sam ja stara sportašica, znam kako se pada”. Zadnja godina bila je teška. Oslabio joj je vid, pa više nije mogla ni čitati ni gledati televiziju, a s ekrana više nije bilo nikog tko bi onako slikovito prenosio sportove. Dan nakon 92. rođendana završila je u Kliničkoj bolnici Dubrava, gdje se zarazila koronavirusom. Umrla je 26. prosinca 2020. godine.
“Sve je isto, samo nje nema”, rekli bismo u duhu poznatoga grafita. Kliže se po ledu i dalje, ima šampiona, sad ima i novca, ali više nema, i nikad neće biti, onog osjećaja uzvišenosti, ljepote i strepnje, onog uzdizanja iz bijede crno-bijelih slika kojima nas je velika Milka Babović vodila u jedan ljepši, otmjeniji, sportskiji svijet. “Gospođa šljokica” bila je Epoha.
Dodaj komentar