radiobalkanfox
Džej Ramadanovski rođen je kao autsajder. Bio je dječak bez šansi. Rom iz straćare, dijete razvedenih roditelja, slaba obrazovanja, pjevanjem se uzdigao iz svijeta u kojemu je odrastao. Na prvi njegov solistički koncert u Beogradu došlo je 11 tisuća gledatelja! Prerano umro, pokopan je u Aleji zaslužnih građana uz 50 violina.
O svom je djetinjstvu pričao kao dorćolski Oliver Twist.
– Bio sam samo mali Ciganin iz odeljenja, dete razvedenih roditelja koje živi s babom – kazao je pa nastavio:
– A baba nema kintu da mi da za užinu. Više sam bio gladan nego sit. Mnoga druga deca su me izbegavala. Ko voli Cigane, pa još sirotinju?.
Bio je maloljetni delinkvent, boravio po domovima i usput pjevušio, sve dok nije sreo Marinu Tucaković, hitmejkericu bivše estradne scene. Naš novinar i kolumnist Emir Imamović Pirke prije dvije godine ispisao je potresnu priču o tome kako je upoznao Džeja.
– Rastom niskog, beskrajno šarmantnog i uvijek nasmijanog romskog folk stara sam sreo jednom, prije pune 23 godine – piše Pirke pa nastavlja kako mu je, u nekom kafiću, ispričao svoju priču.
– Znaš kako sam ja upoznao Marinu – upitao je Pirkea, pa mu ispričao:
– Bio sam tu u jednom kafiću, kockao i pao. Onako švorc, stojim ispred kafića, kad naiđe jedan dobar šaner i kaže: ‘Cigane, ajde sa mnom do jedne moje drugarice, imam neku bundu da prodamo, pa da dođemo na vađenje’. Meni je u to vreme žena bila u sedmom mesecu trudnoće, a ja švorc; razmišljam kako da pozajmim pare i idem na put. Sednem sa njim u auto i odemo kod Marine kući. Nisam tad imao pojma ko je Marina. Ona proba bundu i još neke stvarčice, kad ovaj kaže: ‘Da vidiš kako moj drug peva’. Mislim, kakvo pevanje, pusti me, u pičku materinu, nije mi do ničega. Tako smo se mi upoznali i posle stalno smo imali neke kombinacije. Mi odemo tako opet nekom prilikom kod Marine, bilo je neko zezanje i ja počnem da pevam. Ona odma’ kaže: ‘Ti moraš da snimiš ploču.’ Kakvu ploču, pa ja sam prevario pet hiljada ljudi? Ona je insistirala, jer zna celo moje detinstvo, od domova pa do svega što sam radio. I, stvarno, napisala je bezbroj hitova: ‘Uspeo sam u životu’, ‘Ugasila si me’, ‘Nedelja’, ‘Gde ću sad, moja ružo’, ‘Sunce ljubavi’… Znaš zašto ona Ceci napiše dobre pesme? Zato što je imala buran život! Karleuši napravi dobru pesmu zato što je ribetina, Željku Samardžiću isto pravi dobre tekstove jer on je čovek Mostarac, ima zanimljivu prošlost, kao i Aca Lukas. A šta da napiše nekom Baji?.
Džej Ramadanovski je umro 6. prosinca 2020. u 57. godini. Iza sebe je, navodi Pirke, već imao milijun prodanih ploča, koncerte sa stotinama tisuća posjetitelja, hitove od kojih je mogao živjeti još cijelo jedno stoljeće, bezbrojne medijske istupe koji su mu lagano išli na živce: ‘Uvek kad dođu novinari, uglavnom počinju s pitanjima tipa s kojom si pesmom prošao, ko ti je pomogao, kako si počeo… Svi hoće tu neku priču. Ja im kažem: ‘Znate šta, ljudi, ja već pevam 14 godina i 17.000 puta sam ispričao priču kako sam počeo da pevam. Jebeš takve intervjue. Ako nemaš šta da kažeš, nemoj ni da govoriš’.
– Da me je slušao, mogao je još poživjeti – rekla je nakon njegove smrti Marina Tucaković i nastavila:
– On je bio naše malo čudo. Svi smo ga voljeli jer je bio neposredan, ugodan, izuzetno muzikalan, human. Pomagao je rodbini, prijateljima i svakom ko bi mu se obratio za pomoć. I meni se našao kad god mi je bilo potrebno. Strahovala sam za njega, zato sam ga stalno i kritizirala. Ali on me nije slušao i sve je na kraju okretao na šalu. Sjećam se, prije nekoliko godina, došao je kod mene malo pripit. Čim sam ga vidjela, rekla sam mu: ‘Slušaj ti, Džej, sram te bilo! Imaš dvije velike kćeri, vidi što radiš od sebe. Vidi koliko si pijan, a toliko godina imaš’. On me sasluša, pa mi odgovori: ‘Jesam ja došao kod tebe po pjesmu ili po savjet?’. Bio je nevjerojatno duhovit i inteligentan. Nije bio obrazovan, ali mu je mozak radio 300 na sat.
Marina Tucaković kazala je novinarima da je Džej nosio brojne ožiljke na srcu, ali da o tome nije govorio.
– Bez obzira na to što je uvijek bio šaljivdžija i najpozitivniji u društvu, on je zapravo bio tužan. Volio je i plakati i smijati se. Nije bio takav u početku. Ali otkako je počeo piti i družiti se sa Sinanom Sakićem, plakao je i kad treba i kad ne treba. Bio je dijete iz doma koje je doživjelo slavu, velike koncerte. A tu popularnost ne može svatko podnijeti – ispričala je.
Zapanjujuću, ali vrlo sličnu – nadajmo se, sretniju sudbinu – imao je jedan nepismeni dječak sa Skadarlije, koji je na ulici prodavao ruže. A onda su ga zapazili producenti “Nedelje”, filma koji je imao premijeru u siječnju. Selimi glumi i u TV seriji koja je nedavno imala premijeru u Srbiji, a koju je RTL-ov Voyo nedavno plasirao na svojoj platformi. U prvoj, odličnoj, epizodi vidimo malog Džeja kojeg otac mlati remenom, do krvi, a dječak krade janje koje je obitelj kupila kako bi proslavila vjerski praznik, nakon čega dječaka preuzimaju socijalni radnici. Epizoda je bolna i snažna. Dječak koji je glumio Džeja je izvrstan. Zvijezda je postao slučajno.
– Mali Alen Selimi ima sličnu sudbinu kao Džej. Našli su ga dok je prodavao ruže na Skadarliji. Otpjevao im je pjesmu ‘Nedelja’ i uloga je bila njegova – rekao je producent serije Vladan Anđelković.
Alen nije znao čitati, ali se savršeno pripremio. Glumac Ivan Jevtović podučavao je Selimija glumi još na setu filma.
– Bilo je vrlo uzbudljivo na snimanju jer sam imao priliku raditi s novom generacijom glumaca i dosad neotkrivenih umjetnika. Za mene je najveće otkriće mali Alen Selimi, koji otvara film i igra malog Džeja. Imao sam priliku raditi kao profesor i kao učitelj s njim i s drugom djecom, Husom i ostalim naturščicima, tako da je ovo fenomenalan spoj različitih generacija i mnogih talentiranih ljudi – otkrio je Jevtović, a i redatelj filma Nemanja Ćeranić bio je oduševljen Selimijem:
– Alen je divan. On ne zna čitati. Imali smo čovjeka na setu koji je morao raditi s njim. Bio je u stanju naučiti tekst. Mjesecima smo ga spremali za snimanje. U početku sam se uplašio, ali je na setu išlo dobro.
Srbija, vidimo, masovno štanca, kako se pokazuje, vrlo gledane, biografske filmove o estradnim zvijezdama. “Toma” je obarao rekorde gledanosti, prešao je milijun gledatelja. “Nedelja” je također bila ultimativni hit – u trećem tjednu igranja prebacila je 400.000 gledatelja, a film je dobio čak i Aca Lukas.
Film “Pokidan” zamišljen je kako prvi dio trilogije “Kafana na Balkanu”. Godinu dana nakon premijere “Pokidanog” premijeru je dočekao i drugi dio, pod naslovom “Stravično”. Treći dio se čeka. U Hrvatskoj je zasad snimljen samo film o Draženu Petroviću, koji je prebacio 50.000 gledatelja, ali je pitanje može li dobaciti do brojke od 100.000 prodanih kinokarata. “To bi”, napisao je na društvenim mrežama redatelj i filmofil Veljko Krulčić, “bilo podsticajno i za cijelu kinematografiju, pa držimo palčeve da uspije i da se probije među pet najgledanijih hrvatskih filmova u 21. stoljeću”.
Dosadašnji utržak filma Danila Šerbedžije, navodi Krulčić, u kinima je 270.000 eura. “Dražen” se počeo prikazivati i u susjednim zemljama. U prvom tjednu u Sloveniji ga je vidjelo 4655 gledatelja, a u Bosni i Hercegovini 2834 gledatelja. Zašto se u Hrvatskoj ne snimaju filmovi “biopic” žanra, u kojemu se prikazuje život popularnih figura? Materijala ima.
Čovjeku prvi pada na pamet Mišo Kovač, možda i najveća jugoslavenska, a ne samo hrvatska, solistička zvijezda. Miši je veličinu davala i pomaknutost – živio je kao čudak. Njegove ljubomorne scene s prvom ženom, Anitom, njegov uspon na sceni, odbijanje da pjeva pod Pavelićevom slikom u Americi, navodno šest “dvojki” drugu Titu tek su dio njegove životne priče. Tu je onda i smrt sina Edija, njegov politički preokret, rastava, milijuni koje je zaradio, a možda i potrošio, javni nastupi…Mišo bi zapravo bio građa za seriju, o čemu su neke televizije razmišljale, ali do realizacije nije došlo.
Film o Arsenu mogao bi biti film o ciniku, geniju, svjetskom čovjeku, ali bi mogao sadržavati i tragediju – trudna Gabi Novak je pobacila kad joj je netko telefonom javio da je Arsen poginuo u prometnoj nesreći… Film o Ivi Robiću bio bi gledan širom regije jer je nostalgija za šezdesetima – zlatnom dobu mladosti i buđenja nacija i pojedinaca sad pred mirovinom – sve jača u sve košmarijem svijetu.
A tek Vice Vukov, hrvatski slavuj, gospodin i vitez? Srbija je snimila i uspješne sportske filmove, “Montevideo, Bog te video”, film o jugoslavenskoj košarkaškoj ekipi koja je 1970. postala svjetski prvak, svladavši u Ljubljani Ameriku. Takvih osoba ima više, no kod ovih filmova nije presudan lik koji se portretira nego pristup autora filma.
U “Tomi” imamo pjevačku, medicinsku, ovisničku i ljubavnu dramu, koje su zanatski iznimno vješto složene. “Nedelja” je slična. Možda se hrvatski autori ne usuđuju prihvatiti takvih materijala jer su publika i kritika nemilosrdne – “Dražena” ne mazi kritika, što mu je smanjilo gledanost, premda film uopće nije loš. Kako god bilo, na našu “Nedelju” ćemo se, čini se, načekati.
Dodaj komentar