Njegov cilj bio je da istraži uticaj okruženja na razvoj i ponašanje čoveka, ali i da utvrdi da li je moguće odgajati životinju na isti način kao i dete.
Kelog je odlučio da zajedno podiže svog sina Donalda i desetomesečnu šimpanzu Gua, dovedenu iz istraživačkog centra Univerziteta Jejl.
Obojica su bila obučena u istu odeću, koristila iste igračke i prolazila kroz iste metode učenja i interakcije.
Prvi rezultati su bili šokantni – šimpanza je u određenim aspektima razvoja prestigla dete. Brzo je naučila da koristi kašiku i šolju, pokazivala je emocije kroz zagrljaje i poljupce i razumela oko 50 komandi.
Međutim, u ključnim kognitivnim zadacima, poput učenja govora i apstraktnog mišljenja, pokazale su se jasne razlike.
Nakon devet meseci, Kelog je iznenada prekinuo eksperiment.
Razlog? Donald je počeo da oponaša ponašanje šimpanze – puzao je umesto da hoda, imitirao njene glasove i pokazivao znake usporenog razvoja govora.
Ovaj obrt doveo je do zaključka da čovek može poprimiti karakteristike životinje brže nego što bi životinja mogla da razvije ljudske sposobnosti.
Gua je vraćena u istraživački centar, gde je ubrzo preminula, dok je Donald kasnije u životu patio od psiholoških problema i, prema nekim izvorima, tragično preminuo u 42. godini.
Ovaj eksperiment ostavio je trajne posledice u oblasti psihologije razvoja, ali je i pokrenuo ozbiljna etička pitanja:
Kelogov eksperiment ostaje jedna od najkontroverznijih studija u psihologiji, a njegova priča i danas intrigira istraživače i ljubitelje nauke širom sveta.
Dodaj komentar