radiobalkanfox
Kad god otvorite omiljeni streaming servis, među kategorijama “najpopularnije” ili “predlažemo” gotovo uvijek će vas dočekati film, serija ili dokumentarac o serijskom ubojici. Publika, htjela to priznati ili ne, “opsjednuta” je monstrumima i najgorim zločinima u povijesti. Ekipa iz Hollywooda prvo je “ispucala” najpoznatije serijske ubojice, kako bi ih Amerikanci nazvali, “household name” zločince. Dahmer, Gacy, Bundy… Svi su dobili nekoliko serija i(li) dokumentaraca, pamtimo i izvrsnog “Mindhuntera” čiju treću sezonu, nažalost, nećemo dočekati, pa su tu razni uradci na temu ubojitih kultova…
Morbidno, krvavo i mračno često je recept za odličnu gledanost, zaključila su to davno filmska studija i produkcijske kuće. Samo je o Jacku Ripperu snimljeno sigurno stotinu filmova, serija, dokumentaraca… Pridružimo li im podcaste i razne YouTube “dokumentarce”, dolazimo i do nekoliko tisuća. Za sve nabrojene kriminalce ste vjerojatno, ili gotovo sigurno, čuli, ali većina ne zna tko je Charles Cullen. A on je ubio više ljudi od dosad nabrojene ekipe. Ali nije ubijao, da se izrazimo slobodno “atraktivno”. Pa sve do prije nekoliko godina nitko nije ni pokušavao ispričati priču o njemu.
Po njemu snimili triler ‘The Good Nurse’
Onda je Tobias Lindholm, poznat po već spomenutome “Mindhunteru”, sjajnom “Borgenu”, vrlo dobrom “The Huntu” s Madsom Mikkelsenom, uzeo na sebe zadatak da ispriča priču o vrlo vjerojatno najubojitijem serijskom ubojici u povijesti. I tako smo 2022. dobili vrlo dobru krimi-dramu-triler “The Good Nurse” s Jessicom Chastain i Eddiejem Redmayneom (film je adaptacije knjige Charlesa Graebera). Na početku priče upoznajemo medicinsku sestru Amy Loughren, samohranu majku sa zdravstvenim komplikacijama i vrlo zahtjevnim poslom. Sreća joj se osmjehne kad u bolnici dobije pomoć od novoga kolege, povučenog ali naoko dragog Charlesa. Dvojac razvije divno prijateljstvo, ali s vremenom istina izbije na vidjelo. A možda nikad ne bi da nije bilo Amy…
Da vam ne “spojlamo” previše ako još niste pogledali, riječ je o filmu koji se isplati pogledati. Scenaristi su se držali činjenica i istine, Redmayne i Chastain odigrali su gotovo pa savršene uloge, ali nešto nedostaje da bi ovo bio sjajan film. Kao da nije dovoljno zaronio u mračni Cullenov um. U svakom slučaju, bolji je od 90 posto filmova dostupnih na Netflixu.
Pravi Charles Cullen pokušao je počiniti samoubojstvo barem četiri puta. U minimalno pet navrata hospitalizirali su ga na psihijatrijskim odjelima. Uhodio je kolegicu, provalio joj je u kuću i gledao je kako spava. Bio je izrazito okrutan prema životinjama, svoje pse je sadistički mučio, noći je provodio proganjajući mačke i razgovarajući sam sa sobom. Ali svejedno je uredno prošao sve psihološke testove, svejedno je dobivao poslove po volji. Gdje god bi on radio, stanovala je smrt.
Ovo je priča o svim manjkavostima sustava, priča u kojoj je zaštita bolnice od tužbi bitnija od zdravlja pacijenata, priča o lažima, zataškivanjima i umiranju. Cullen je, smatraju brojni stručnjaci, najgori serijski ubojica u povijesti SAD-a. Priznao je 40 ubojstava, njih 29 je dokazano, ali prava brojka je, govore upućeni, u stotinama. I puna istina se nikad neće doznati…
Cullena opisivali kao ‘pametnog i tihog klinca’
Charles Cullen rođen je 22. veljače 1960. u američkoj saveznoj državi New Jersey. Bio je osmo i posljednje dijete Edmonda i Florence Cullen, ali oca nije imao priliku upoznati. Edmond, koji je radio kao vozač autobusa, poginuo je u prometnoj nesreći kad je Charles imao tek sedam mjeseci. Na majci Florence tad je pala briga o osmero djece, trudila se pružiti im najbolji mogući život, ali koliko god pokušavala, stvari nisu funkcionirale kako je htjela. Ostala braća i sestre bili su i po desetak godina stariji od Charlesa, neki su imali problema s drogom, sestre bi se vraćale u roditeljski dom kad bi ostale bez novca ili ostale trudne. Nije to bilo idealno djetinjstvo. Charles je bio povučeno dijete, maltretirali su ga u školi, maltretirali su ga dečki koje su kući dovodile njegove sestre, život je za njega, kako je rekao, bio patnja.
Susjedi ga opisuju kao “pametnog i tihoga klinca”…
– Moje djetinjstvo je bilo jadno. Ja sam kasna pogreška svojih roditelja – reći će, nakon što se doznalo za njegove zločine, Cullen. Prvi put je pokušao samoubojstvo kad mu je bilo samo devet godina. Pomiješao je kemikalije iz seta koji je imao za nastavu iz kemije i popio tu tekućinu. Dio stručnjaka to opisuje kao poziv upomoć, drugi su sigurni kako se zaista pokušao ubiti. O njegovu vremenu u srednjoj školi ne zna se gotovo ništa. Ne postoji ni fotografija u godišnjaku, kroz srednju je prošao nezamijećeno. Ono stabilnosti što je imao u životu nestalo je kad je imao 17 godina. Iz bolnice je stigao poziv kako mu je majka stradala u prometnoj nesreći. Nisu mu rekli da je mrtva, to je doznao tek kad je došao u bolnicu. Majčina smrt ga je uništila. Nije znao što da radi sa životom, pa je odlučio da je vojska najbolja opcija za njega.
Prolazi obuku, prolazi psihološke testove te ga šalju da radi na nuklearnu podmornicu. Po dva mjeseca u komadu. I tu su ga kolege maltretirale, a u malenom zatvorenom prostoru na svjetlo su uskoro izašle njegove čudne navike. Tijekom rutinske inspekcije podmornice zapovjednik Michael Leinen jednom je prilikom pronašao Cullena kako sjedi za upravljačkom pločom koja pokreće napad nuklearnim raketama. Nije ih mogao sam aktivirati, ali Leinena je šokiralo ono što je vidio…
‘Trovao je pića, palio knjige svojih kćeri…’
– Nije bio u uniformi. Sjedio je u kuti za operacije, preko lica je imao kiruršku masku, na rukama rukavice – prepričao je Leinen za NY Times svojedobno. Cullen nije znao ili nije htio objasniti svoj “stajling” i ponašanje. Kaznili su ga te ga uskoro premjestili na rad “na suhom”. I dalje je bio dio vojske, samo što je sad bio, u principu, podvornik. Nezadovoljan životom opet je pokušao počiniti samoubojstvo te su ga smjestili na psihijatrijsku jedinicu. Iz vojske su ga službeno otpustili 1984., zadnje mjesece proveo je u raznim psihijatrijskim bolnicama. Opet je izgubljen i bez cilja. Svrhu pokušava pronaći u zdravstvenoj školi. Obrazuje se za medicinskog brata, završava je za dvije godine i uzima posao na zavodu za opekline u bolnici Saint Barnabas u New Jerseyju.
Odmah nakon diplomiranja upoznaje Adrianne Baum, romansa se rasplamsala i 1987. Cullenu se rađa kći, iduće godine još jedna. Napokon ima normalan život, ali ne uspijeva se kontrolirati. Njegovo ponašanje postajalo je sve bizarnije i agresivnije. Bivša supruga ispričala je kako je trovao pića ljudima, kako je u kući palio knjige svojih curica, kako je stavljao psa u torbu i zlostavljao ga… Pala je fasada onoga normalnog čovjeka u kojeg se zaljubila.
– On je psihički poremećeni pojedinac. Strahovala sam za živote sebe i svoje djece – reći će kasnije Adrianne. Nakon razdvajanja od supruge Cullenu se život, po treći put u nekoliko godina, raspao. Sve više je pio, misli su mu bile sve crnije… Prvo ubojstvo koje će kasnije Cullen priznati datira iz lipnja 1988. Iako su smrti u njegovim smjenama postajale sve sumnjivije, u bolnici Saint Barnabas je radio gotovo pet godina. Istražiteljima je kasnije priznao da je više pacijenata u ovoj bolnici ubrizgao veće količine pogrešnih lijekova kako bi ih usmrtio. Koliko točno žrtava, ni sam on ne zna.
– Sjećanja su mi mutna, a puno sam pio pa su postajala još mutnija – rekao je nakon uhićenja. Branio se da je ubijao iz milosti, kako je tako pomagao ljudima koji su patili, ali dio njegovih žrtava u bolnicu je bio primljen zbog sitnih zdravstvenih problema, a na kraju su postali Cullenove žrtve. Zašto? Ni on sam ne zna objasniti, kaže da to nije bilo ništa osobno, nego samo nešto što je morao napraviti… Istražitelji vjeruju da je samo u prvoj bolnici ubio više desetaka pacijenata, ali to je nemoguće dokazati. Smrti pacijenata koji su bili teško bolesni nisu detaljno istraživane, svi podaci nisu zavedeni, papirologija se negdje u međuvremenu pogubila, ekshumacija i nova autopsija svih koji su umrli u njegovim smjenama bila bi preskupa… Je li bio sumnjiv kolegama – je. Jesu li vjerovali da ubija pacijente – pa neki su već tad imali opravdane sumnje…
Dugo je mogao ubijati neometano…
Godine 1992. napušta Saint Barnabas, a vrijeme između dvaju bolničkih poslova krati uhodeći bivšu kolegicu. Čak je provalio u njezinu kuću te gledao nju i njezina šestogodišnjeg sina kako spavaju. Policija ga je zbog uhođenja privela, na sudu je dobio godinu dana uvjetne kazne, vraća se u svoj stan i opet pokušava počiniti samoubojstvo. I opet završava na psihijatrijskom odjelu bolnice… Samo tijekom 1992. navodno je imao tri neuspjela pokušaja samoubojstva, dva mjeseca proveo je na psihijatrijskom odjelu, gdje se liječio od depresije. I onda se bez problema vratio poslu u bolnici.
Kolegama je bio čudan, ali im je bio i svojevrsni blagoslov. Omražene noćne smjene u odjelima s najteže bolesnim pacijentima Cullen je, za razliku od drugih, preferirao. Kad bi kolege u bolnici primijetile da je naglo narastao broj smrti tijekom njegovih smjena i to prijavili nadređenima, šefovi bi proveli traljavu istragu, sve bi se zataškalo, njega bi uklonili, a on bi samo promijenio bolnicu. U to vrijeme nedostajalo je medicinske braće i sestara, provjere su bile nikakve, bolnice nisu međusobno razmjenjivale informacije o zaposlenicima. Da jesu, Cullenu bi brzo stali na kraj. I on je sam šokiran koliko je dugo mogao neometano ubijati. Osim kolegama, bio je sumnjiv i obiteljima preminulih pacijenata. Neki su ga i otvoreno optužili da je ubio njihove bližnje, sve bi prijavili policiji, ali Cullenu se ništa nije dogodilo.
U jednoj od devet bolnica u kojoj je radio tijekom 16-godišnje karijere dobio je otkaz nakon što su sve medicinske sestre najavile štrajk ako on ostane na radnome mjestu. Javile su im kolegice iz drugih bolnica s kim imaju posla. Svi su sve znali, ali nitko nije ništa poduzimao da spriječi nastavak ubijanja. Bolnice su skrivale istinu od policije, strah od tužbi bio je prevelik. U jednoj od bolnica u kojoj je radio, nakon što su shvatili da sve te smrti ne mogu biti slučajne, uprava je Cullenu ponudila “gospodski” izlaz.
“Daj otkaz, mi ćemo ti napisati neutralnu preporuku”, bila je ponuda bolnice St. Luke nakon što se otkrilo da lijekovi misteriozno nestaju iz zaliha. Ponudu je prihvatio, a već nakon nekoliko dana imao je novi posao. Iskusan u tom polju, bez mrlje u karijeri, spreman raditi najgore smjene… Bolnice su vjerojatno bile presretne kad bi im netko poput Cullena ušetao i zatražio posao. Njegova posljednja postaja bila je bolnica Somerset. Nakon još jedne neobjašnjive smrti policija je pokrenula novu istragu, ali ovaj put su slučaj shvatili ozbiljno. Cullena su stavili pod nadzor, a medicinska sestra Amy Loughren, inače Cullenova prijateljica, pomogla je detektivima u istrazi. Nosila je “bubicu” te je detektivima objasnila ono što smatra da je bio Cullenov modus operandi ubijanja.
Nije znao koliko je ljudi ubio…
Detektivi koji su ga uhitili na kraju će reći da im je ovo bio jedan od “lakših” slučajeva. Nije tu trebalo ništa drugo nego samo malo zagrebati ispod površine. Cullen nije baš bio pažljiv u prikrivanju svojih tragova. Cullena su napokon uhitili u prosincu 2003. Optužili su ga za jedno ubojstvo i jedan pokušaj ubojstva. A onda je on počeo pričati… Nekoliko dana nakon uhićenja priznao je još jedno ubojstvo. Pa još jedno. Još jedno… Ukupno njih 40. Ali istina je da Cullen nije znao koliko je ljudi ubio. Neki kojima je ubrizgao pogrešni lijek mogli su od posljedica umrijeti i za nekoliko dana, nekih se i ne sjeća… Da izbjegne smrtnu kaznu, odlučio je surađivati s tužiteljstvom. Osuđen je na 18 doživotnih kazni zatvora.
– Znam da nema opravdanja za ono što sam napravio. To nije bilo ništa osobno, osjećao sam kako to trebam napraviti, pa sam to napravio. A to nije odgovor na ništa – rekao je Cullen u ekskluzivnom intervjuu za “60 minutes” i nastavio: “Pokušavao sam počiniti samoubojstvo više puta tijekom života jer sam se smatrao nedostojnim za život. Znam da je ono što sam napravio pogrešno, žao mi je što sam to napravio, ali ne znam bih li prestao da me nisu uhvatili”. Iz zatvora neće živ izaći, drže ga odvojenog od ostatka zatvorenika zbog brojnih prijetnji koje je primio.
– Razgovarao sam s više upućenih u ovaj slučaj. I svi su složni, broj njegovih žrtava je veći od sto, zapravo, vjerojatno je tu više stotina žrtava. Pravu brojku nikad nećemo doznati – kaže Charles Graeber, koji je sedam godina istraživao Cullena, o kojemu je napisao knjigu “The Good Nurse”.
Dodaj komentar