radiobalkanfox
Ponavljamo članak prvotno objavljen u magazinu Express u lipnju 2023. u kojem smo izvukli dijelove knjige Danijelove Martinović.
Ovu će knjigu rado čitati i oni koji nisu poklonici glazbe Danijele Martinović. Zašto? Zato što je dobro napisana! Danas, kad knjiga kao takva lagano postaje muzejski eksponat – telefoni postaju sve pametniji, a ljudi sve gluplji – osobito je dragocjeno da se pojave pisci koji će mladima činiti knjige privlačnima.
U Danijelinoj knjizi ima svega – priča o odrastanju, siromaštvu, vjeri, nadi, zvjezdanoj estradnoj karijeri, teškoj bolesti njene sestre, prometnoj nesreći koju je preživjela, a pozornost široke publike sigurno će privući i poglavlja posvećena tajnom braku s Markom Perkovićem Thompsonom, čemu je također posvetila nekoliko stranica. Zašto Danijela piše, i to prilično ustrajno? Na našoj estradi – i ne samo njoj – to baš i nije običaj.
Dijete mesara i domaćice
Za svog djetinjstva današnja zvijezda, jedna od četvero djece mesara iz splitskog Mesoprometa i domaćice, nove je knjige mogla samo sanjati, i o tome piše na početku ove biografske proze, „memoarskih dionica“, kako ih je podnaslovila.
„Cijelo školovanje nisam imala nove knjige. To je bila nepoznanica. Sve knjige dobila sam od brata koji ih je dobio od naše rodice Anite, koja ih je naslijedila od svoje sestre Lidije. Tako sam ja u pravilu uvijek bila četvrta ruka, nije loše. Čeznula sam za novom knjigom, za mirisom novih glatkih listova po kojima mogu prva klizati prstima i ostaviti svoj trag kao kad klizačica ispara zategnutu ledenu površinu svojim klizaljkama. Čeznula sam biti prva koja ih je prelistala, no sve je ostalo u čežnji.
Sve do srednje škole zalomilo se svega dva puta da sam imala tu čast jer se prethodna knjiga raspala na komadiće pa iz nje nije bilo moguće učiti, a učiti se mora. Ni u snu nisam sanjala kako će me to mnogo kasnije označiti kao osobu koja zna cijeniti male stvari, koja zna što znači ne moći imati, tiho se nadati, iščekivati trenutak pa ga objeručke stisnuti da ne pobjegne u nepovrat“, piše Danijela i ta se njena misao čini vrlo točnom – uvijek sanjati, uvijek željeti i stremiti prema nečemu drži čovjeka na životu. Kako bi rekao Steve Jobs, treba uvijek biti pomalo gladan. A znati cijeniti sitnice, tek to je prednost.
Štakorovec: Promocija knjige Danijele Martinović „Tuširanje duše“ |
Pjevačica iza koje su već dvije knjige poezije, u prozu je ušla s jasnom sviješću u koliki se rizik upušta. Pjevačica lakih nota mora računati na predrasude. Oni koji ih imaju, a pročitaju knjigu, razbit će ih. Čak i ljudi koji žive od pera u pisanju biografija posežu za ghost writterima, Danijela ih nije trebala. Ali pisanje biografije nije samo posao, to je i psihološko iskušenje.
Važna osobina memoarske proze jest iskrenost, otvaranje kaverni, iznošenje trauma na svjetlo dana. A ona ih je prosula po papiru, što je, prema psihoanalitičkim postavkama, najkraći put da ih se savlada. Možemo samo zamisliti kakvu je teškoću djevojčici koja raste u splitskoj sredini, a ta nije previše tankoćutna, bilo u sljedećoj situaciji.
‘Danijela, ajde reci nam odakle je ono tvoja mama?’
„Moja mama rodila se u malom selu Orguz nedaleko od bosanskohercegovačkog ponosnoga grada Livna. Dugo sam prešućivala ime njezina sela jer bi svi odmah prasnuli u smijeh. ‘Danijela, ajde reci nam odakle je ono tvoja mama?’, a ja bih spustila pogled i šutjela dok oni u isti glas kao neuštimani orkestar ne bi počeli vikati: ‘Or… guz… guz kao guzica ha, ha, ha’.
Meni to, naravno, nikad nije bilo smiješno, baš nimalo, pa sam vješto izbjegavala to imenovanje. Mnogo je toga ljepše neimenovanoga, ostavlja prostor u nama da se širi bez zadanog okvira. Stjerana pred zid, jedva čujno bih odgovarala: ‘Iz jednog malog sela pokraj Livna’ i brzo skretala temu, ali svaki novi put sram koji je klijao u meni iznova je bio zaliven, duboko je pustio svoje korijenje…“ Trebalo je hrabrosti za to napisati!
Ova autobiografska proza – a to je jedan od težih žanrova, ma kako se činio lakim – nastala je u velikoj mjeri zahvaljujući poticajima Branislava Glumca, Danijelina impresarija, književnog anđela čuvara – autora čuvene „Zagrepčanke“. Prije nje Danijela je objavila dvije uspjele knjige lirike.
U ovoj knjizi također ima lucidnih pasaža koje vrijedi spomenuti. „Neznanje je moć“, parafrazira Danijela na jednome mjestu čuvenu sentencu, a na drugom poručuje čitateljima: „Sve što sam napisala možete bilo kada upotrijebiti protiv mene“, pa dodaje: „Ali upotrijebite ponešto i za sebe“.
Otac optužen za pronevjeru
O mladosti je pisala iskreno, katkad bolno. Danijelin otac bio je, piše ona, dobar čovjek. „Oličenje poštenja i dobrote. Prozvali su ga zbog njegova kreposnog načina života – sveti Ivan. I baš to oličenje vidljivog poštenja bilo je dovoljno za optužbu, za neku pronevjeru, za krađu nečega. Suspendiran je bio na šest mjeseci s četvero male djece za stolom. Sve vrijeme znao je tko je pronevjerio, tko je ukrao, tko se okoristio i nikad nije ni riječ o tome rekao jer je on sveti Ivan, poštenjačina“, piše Danijela.
Nakon nekog vremena, kao u filmu, istina je isplivala na vidjelo, a Danijeli zauvijek ostala pouka da „vrijedi biti i ostati istinit. Naučila sam da se ono bitno šuti i živi. Svjedokinja sam da onaj Netko zaista vidi sve, ali ne negdje od gore“.
Štakorovec: Promocija knjige Danijele Martinović „Tuširanje duše“ |
Konzervativan, pobožan, moralan i dobar, tata je je ipak bio krajnje nesklon tome da mu kći postane pjevačica Magazina – a njoj je to bio presudni trenutak karijere. Možemo samo zamisliti strah i užas koji su ga proželi kad je čuo da mu Huljić hoće uzeti kćer i odvesti je u estradu. „Na Brdima sam“, piše Danijela opisujući trenutak u kojemu je Tonči Huljić došao u njihov skromni stan. On je bio Broj jedan, tvorac hitova i zvijezda, džentlmen.
„Pozvonio je noseći veliki buket cvijeća za moju mamu. Odlučili su, ja sam ta, ja sam nova pjevačica Magazina. Još ništa ne shvaćam, nemam pojma što to znači. Prihvaćam mladost baš onako kako mi nadolazi. Godinama poslije, nakon mukotrpnog traženja smisla, opet ću naučiti ono što sam oduvijek znala, ali sam putem zaboravila, prihvaćanje je najuzvišenije sporazumijevanje sa životom. Prihvati sve što ti život donosi i koračaj naprijed svemu uprkos i unatoč. Najveće i najljepše što mi se dogodilo nikada nije bilo unaprijed planirano. Život se događao meni ili ja životu. Tko bi to znao. Svi smo na okupu: tata, mama, Denis, ja, sramežljiva Izabela koja ćiri iza vrata i Ivan koji nije baš zainteresiran.
‘Sidi! Nećeš ti meni nigdi, nikakav Magazin ne dolazi u obzir, jesi me čula?’
U skučenoj kuhinji vlada uzbuđena atmosfera, malo domaćih kolačića, kava i nespretno neobavezan razgovor. Nitko i ne sluti da će već nakon dva dana krenuti lavina neočekivanih događaja. Ubrzo je Tonći otišao, a mi smo se vratili svojim uobičajenim dnevnim obavezama. Pa ipak, srce mi je nekako drugačije udaralo.
Prekosutra, nakon škole, ulazim u kuću, a tamo buuuum, otac stoji u kuhinji i glasom ogrubjelim od bijesa kaže: ‘Sidi! Nećeš ti meni nigdi: nikakav Magazin ne dolazi u obzir, jesi me čula. Ništa od toga. Jesi me čula, svoje san reka!’. Izašao je i zalupio vratima.
‘Šta? Šta se događa? Mama, šta je bilo?’, jedva sam uspjela prevaliti kroz suze koje su me gušile. ‘Danijela, jutros je nazva Saša i tražio je tatu na telefon. Reka mu je neka te ne da. Reka mu je da tamo, kad počneš pivat, da tamo ima droge, cigareta i alkohola. Reka je da će te tamo uništit. Reka je da te ne da!’.
Nastala je totalna frka. Zvala sam Tonća jecajući, Tonći je zvao Keka, Keko je doletio poput razjarenog bika s prijetnjama da će razbiti Saši nos, dobro on njega poznaje, svirao je s njim godinama i šta se on sad ima petljat. Sram da ga bilo. Epizoda se razvukla na cijeli dan. Tonći i Keko pri kraju dana napokon su umirili tatu.“
I Danijela je postala pjevačica Magazina, jedne od najpoznatijih jugoslavenskih grupa, koja je lansirala dvije velike pjevačke zvijezde, Ljiljanu Nikolovsku i Jelenu Rozgu.
Danijela se, u najstrožoj tajnosti, udala za Thompsona. Kakva je bila atmosfera povjerljivosti vjenčanja plastično govori ova epizoda, ispisana u trećem licu, iz perspektive vjenčane haljine, što kao književni postupak djeluje vrlo simpatično.
Haljina, naime, nije planirala takvu sudbinu. „I baš kad je pripremila usne da nešto kaže, otvore se vrata iz sobe za probe odakle izađe neka žena i krene prema toaletu. ‘Hej, Danijela’, kaže joj sopranski upjevano. ‘Hej’, odgovara joj ona potpuno neprisutno i zbunjeno, ne može joj se sjetiti imena.
Brak s Thompsonom je sklopljen, ali nije bio dobar
‘Šta radiš ovdje?’
‘Ma došla sam malo do crkve, eto, onako, već dugo nisam’, jedva je uspjela izgovoriti, a u glavi joj je odzvanjalo, sve je propalo. Propalo je sve.
‘Ajde, baš lijepo’, odgovori žena jednako pjevno i nestane iza velikih drvenih vrata toaleta pjevajući.
Brak je sklopljen, ali nije bio dobar. Još uvijek ne prepoznaje znakove. Bolje je tako. Možda bi odustala da zna, možda bi se povukla, a povlačenje nikom ne donosi ništa. Kroz vrata moraš proći da bi ih zatvorio s vanjske strane. Kroz vrata moraš proći da bi ih zatvorio s unutrašnje strane. Na pragu se ne polažu temelji. Kroz vrata moraš proći.
Budna je. Čujem kako se prevrće. Boji se gotovo kao ja. Ustrašena je, ali ne odustaje. Donijela je odluku i sada zna da je jedina mogućnost nastaviti, iako ne zna kamo, sve što zna je da ‘mora’. Rekli su joj da će njezini nemiri, koje već dugo nosi u sebi bez prigovora kao svoje unutarnje organe, nestati kad se uda.
Govorili su joj da živi u smrtnom grijehu. Prijetili su joj da će zato što živi nevjenčana završiti usrid pakla. Uvjeravali su njezina oca da je se odrekne, da odreže njenu granu s obiteljskog stabla. Ona je zbog toga neutješno plakala dok bi joj brada snažno i nekontrolirano podrhtavala.
Ono što može izdržati žena Dalmatinske zagore ne mogu ni bicepsi Schwarzeneggera
Pitala je sebe i poneke strance po napuštenim aerodromima: tko kažnjava one koji vole? Tražila je sidro, tražila je odgovore. Ništa, svi šute i spuštaju poglede. Nije se imala gdje usidriti, nije joj imao tko odgovoriti. Bivala je sve tužnija, sve manje se smijala, sve češće samu sebe nije prepoznavala. Ali nešto u njoj nije odustajalo. Netko je bio uporan, prisutan i nježan. Netko joj je istovremeno i krčio put i čuvao leđa. Tragatelju nema spasa sve dok ne okonča svoje traganje.
Neka porinuća broda vode direktno u potonuća. (…)
Vjenčanje je tajno. Ne smijemo ničim privući pozornost, to mi je jasno…“
Štakorovec: Promocija knjige Danijele Martinović „Tuširanje duše“ |
Jedna od najljepših dionica – a to je na svaki način izuzetak – posvećena je bivšoj svekrvi. „Nikad nisam čula da je zaplakala, a mogla je, trebala je, morala je – milijun puta. Nisam tu da prepričavam tuđe istine, ali njenu znam. Ono što može izdržati žena Dalmatinske zagore ne mogu ni bicepsi Schwarzeneggera.
One o tome šute ‘da ne bi svit priča, da ne bi nekoga osramotila, da neko ne bi pomislija kako ona nije dobra, kako je ona ta koja ništa ne valja’. Trpe, trpe i podnose i odu same sa svojim tajnama u grob, ali ja njezinu znam, a kad nečiju tajnu znaš, gubi se potreba da bilo koga osuđuješ, da na bilo čiju stranu staješ. Ponizno promatraš.
Pogledala me i pokušala nešto reći, ali bezuspješno. Zatim je pročistila grlo i napokon uspjela: ‘Dane moja, čujen te kako noćima plačeš, ni beštija ne smi bit nesritna, a kamoli čovik. Nije čovik rođen da bude nesritan’. Zvukovi koji su izlazili iz njenih glasnica nalikovali su suhom lišću koje netko drobi dlanovima.
‘Ajde, Dane moja, ajde’, prošaptala je za kraj. Kako da to zaboravim ikada? Kažu da su svekrve nevistama nešto kao prva vrata pakla, ali nije uvijek tako, ima iznimaka koje ispremiješaju sva pravila pa se po njima sve računa. Moja teta Marija iznimka je. Moja teta Marija bila je i ostala moja.
Nikad se nakon toga nismo susrele jer život je čudno odlučan kad treba razdvojiti staze tako da se ne poklope više nikada. Napravi nova rješenja, zaobilaznice, zatrpa neke stare prilaze i ne možeš u tom smjeru više nikada. Vidjela sam je uz rub brze ceste na ulazu u Split jednoga dana nakon dugo, dugo godina.
Jednog dana isključila sam prekidač, ugasila televizor
Prepoznala sam gib njezinog tijela, snagu i odlučnost njezinih koraka. Ne znam odakle je i kome koračala? Ne znam je li odlazila ili se nekom vraćala? Nisam mogla stati, nisam stigla otvoriti prozor, mahnuti joj niti se okrenuti, trajalo je tek toliko da joj šapnem u leđa: ‘Hvala, teta Marija’. Ona to ne zna, a možda ni neće znati nikada.“
Nakon rastave, reakcija javnosti bila je brutalna.
„Medijski plimni val nakon pobjede na Dori ne stišava se. Izašla sam iz veze koja je zapravo bila brak što je prenerazilo javnost jer nitko nije imao pojma da sam pune tri godine bila udana. Nazivali su me djevojčicom, a ja sam bila žena – njegova žena. Pisalo je bijelo na crnom. Nisu znali ni moji susjedi ni šira obitelj, čak ni moji iz benda.
Javnost se podijelila u dva zaraćena lica dok me treće medijsko lice uvezuje u novu ljubavnu priču. Vide samo ono što mogu vidjeti. Površinu. U Splitu je preko noći osvanuo grafit kojim me ocrnjuju, a već sljedeće jutro moja anonimna momčad prebacuje loptu preko zida i zabija u moje ime pobjedonosni gol. Nisam ni znala, nisam ni htjela, a dobila sam tri boda prednosti.
Volim svoj Split, taj ludi, najluđi gen koji se ne da objasniti i nemoguće ga je preslikati. Okani se onih kojima moraš objašnjavati viceve, poeziju, duh Splita. Da bi razumio, moraš tamo biti rođen, moraš biti jedan od njih. Ljudi i mediji znali su me prozivati zbog toga: „Pogledaj je, šta glumi djevojčicu, a skoro je baba mogla biti da nije ili jalova ili je sve podredila svojoj karijeri, jadna“.
Bilo je konfuzno i zbunjujuće, ni samoj sebi nisam znala pojasniti sebe. Kad si javna osoba, onda te svatko može zapljuvati svojim mišljenjem kao muha zunzara najukusniji zalogaj mesa. Oni su to pravo samima sebi uručili, pa neka im. Jednog dana isključila sam prekidač, ugasila televizor, zatvorila sve zaslone i postala potpuno ‘nedosegljiva’ dotoku takvih informacija. Iz dana u dan bivala sam bolje.“
Dodaj komentar