radiobalkanfox
Bilo je to u zlatno doba nevinosti. Građani “dobrostivoga grada Zagreba” susretali bi nekog čudaka, koji im je izlagao krajnje šašave ideje. U povijest je ušla ona kad je stajao iza nekog akvarija puna vode, sa zaimačom, šefljom, šefarkom, kutlačom – ukratko, grabilicom za juhu – pa iz vode prodavao “elektronske ribice” koje su bile – nevidljive.
U vodu bi ugurao mrkvu, na koju su se “ribice” hvatale, a pritom ih je svojim nevidljivim radarima i raspoznavao. “Ovo je mužjak, ovo je mužjak”, ponavljao je autoritativno. Ispred njegova je štanda vladala silna gužva. “Kak ih nema”, uzvraćao je rijetkim skepticima. “Od 23 do 24 sata se vide!”. Nakon toga bi viknuo: “Molim pare” pa nastavio prodavati. “Hoćete mužjaka ili ženku”, upitao je kupca. “Molim mužjaka. A zakaj ne bi uzeli par? Pa daj mi par. Elektronske ribice, zadnji komadi, osam banki komad… Druže, dajte malo reda ovdje, specijalne nevidljive elektronske ribice…”.
Koautor i glavni glumac ovih zabavnih, šašavih priloga – prve skrivene skrivene kamere na ovim prostorima, emitirane pod naslovom “Čovječe, ne ljuti se” – bio je Drago Bahun “Čarli”, nestašni dečko zagrebačkih ulica. Znao je izaći u smokingu, pod cilindrom, iz šahta, a onda na hrvatskom, s primjetnim engleskim prizvukom, upitati za put do neke adrese. Ili bi, odjeven samo u duge gaće, objasnio prolaznicima kako je nesretni ljubavnik koji je pobjegao od muža koji se prerano vratio u stan. Potom bi od iznenađenog sugovornika zatražio da mu proda svoje hlače… “Pedeset hiljada. Ne? Evo, sto”.
Skrivena kamera izazivala je salve smijeha, čuđenja pred naivnošću naših ljudi, oduševljenje zbog inventivnosti ovoga svestranog autora (rođen je 1. srpnja 1933. u Velikom Ravenu, a umro 25. lipnja 1993. u Zagrebu).
Navest ćemo ovdje još nekoliko antologijskih prizora.
U jednom, snimljenom 1973., na vrata prostodušnog stanovnika Dubrave ulaze dva carinika; jedan se zove Luk, a drugi – Bandić. U drugom auto mu staje nasred ceste; on poziva stanara susjedne kuće, koji u čudu ustanovljava kako – auto nema motora. “Pa gdje vam je motor??? Kak ste ovdje došli”, pita Bahuna, sav u čudu. “Dopeljal sam se”, odgovara ovaj, “ali je auto kašljucal”. U trećem pita ljude što je “računalo”. Nitko ne zna, dok se na kraju ne pojavi Jimmy Stanić, koji kaže da je to sprava koja računa. U jednoj sceni Bahun moli ljude da na rukama nose fiću preko nevidljivih prepreka na cesti… Bahun se rugao vlastima i kritizirao ih, ali kroz smijeh i satiru. Zapravo je začuđujuće u kakve su sve djetinjarije ljudi skloni povjerovati bez ostatka. Imali bi tu posla u objašnjavanju i ozbiljni psiholozi.
Bahun je rođen u selu pokraj Križevaca, u kojima je od 1970. do 1989. bio umjetnički direktor i redatelj Križevačkog spravišća. Odlaskom u Zagreb proslavio se ulogom slavnog Petrice Kerempuha u Jazavcu. Sklonost satiri, vješto iskazanoj kroz lik zagorskog potepuha, ironičnog i socijalno angažiranoga kritičara društvene zbilje, obješenjaka i veseljaka, često sklona galgenhumoru, priskrbila mu je pažnju i štovanje šire publike.
Kroz taj lik, koji je definirao i režirao, spretno je koristio humor i ironiju kako bi upozorio na apsurde svakodnevnog života i društvene stvarnosti. Njegovi nastupi pod maskom Kerempuha postali su nezaboravni. I u njegovu fizičkom liku bilo je nešto što je uloge zabavnih lakrdijaša činilo silno uvjerljivima i dramski snažnima.
“Uvijek sam pokušavao u publici izazvati reakcije”, govorio je, koje inače publika kao pojedinac ili kolektiv možda ne bi htjela ispoljiti. Zato je, ako hoćete, slika Petrice s ispruženim kažiprstom karakteristična. Jer ona govori “dragi moji, nemojte se praviti važni, svi smo mi pod kožom krvavi”… Bio je jedan od osnivača Studentskog eksperimentalnoga kazališta (SEK), koje se odvojilo od dramske sekcije društva “Ivan Goran Kovačić”. To je kazalište svoje “veliko razdoblje” imalo od 1956. do 1962. U SEK-u se, pišu teatrolozi, snažno osjetio utjecaj epskoga kazališta i commedie dell’arte, u drugom razdoblju (1962. – 1967.) istraživalo se poetsko kazalište, groteska, farsa i apsurd, dok su u trećem periodu (1967. – 1969.) bili vidljivi utjecaji Artauda, Grotowskog, Livinga i Brook/Markowitzeva projekta Lambda. Dakle, svjetski vrh.
“Pri stvaranju SEK-ova stila posebice je bio važan pedagoški rad redatelja Bogdana Jerkovića, koji je uz redatelje prve generacije Ivu Šebelića, Vanču Kljakovića, Dragu Bahuna, Tomislava Radića i Ladislava Vindakijevića dao najsnažniji pečat prvom velikom SEK-ovu razdoblju”, čitamo u jednom teatrološkom ogledu. To će reći da je Bahun bio vrlo ozbiljan kazališni radnik. Uz njega, u SEK su se pridružili Vanja Drach, Špiro Guberina, Saša Zalepugin. Kultni zagrebački novinar Vojo Šiljak prisjetio se Bahuna iz tih godina.
– Bio je druželjubiv i human čovjek. Bio je dobričina i nisam ga nikad vidio ljutitog ili osornog – rekao je Šiljak, dodajući kako je Bahun bio ono što bismo danas nazvali stand-up komičarom.
– Imao je nenadmašan nastup, a jednako je dobar bio kao autor skečeva iza skrivene kamere. Koliko je samo godina prošlo, a sjećam se kako mu se na jednoj epizodi ‘Čovječe ne ljuti se’ ugasio auto. I on okupi ljude oko njega, a unutra – nema motora – prisjetio se Šiljak. Bahun se nakon kazališta okušao u skrivenoj kameri, po kojoj će ući u legendu. Stare, iskrzane crno bijele snimke, Zagreb pun smoga, siromašno odjeveni ljudi, standard sedamdesetih, i danas djeluju beskrajno zabavno, originalno i duhovito. Bahun je dugo radio i kao pomoćnik režije, pri čemu je najbolje surađivao s legendarnim Krešom Golikom, kojemu je pomagao u više projekata, od “Gruntovčana”, preko “Imam dvije mame i dva tate”, do “Tko pjeva, zlo ne misli”.
Baš je Bahun akter prve, uvodne scene filma koji se općenito smatra najboljim u povijesti hrvatske kinematografije. Bahun je već bio slavan po “Čovječe, ne ljuti se” kad je u kariranoj košulji i s gitarom u rukama, kao dio dvojca, zapjevao “O Marijana, slatka mala Marijana”. U “Gruntovčanima” je dao silan doprinos ne samo kao pomoćnik redatelja nego i kao čovjek s iskustvom života na selu, o čemu je opširno pričao Goliku.
Utjecao je, doduše marginalno, i na značajan film Zvonimira Berkovića, “Ljubavna pisma s predumišljajem”. Berković je glavnu ulogu kanio povjeriti Božidaru Aliću, ali mu je snimatelj Goran Trbuljak otkrio kako je Alić, već tad, bio jako težak za suradnju, pa je Bahun predložio Berkoviću – Zlatka Viteza. Na neki način Bahun je lansirao i Igora Gala.
– U slobodno vrijeme, a da zaradim neki džeparac, statirao sam u filmu ‘Tri sata za ljubav’ Fadila Hadžića gdje su glavne uloge igrali Stanislava Pešić i Dragan Nikolić – rekao je Galo Novostima i nastavio: “Na tom snimanju zapazio me asistent Kreše Golika, Drago Bahun, i pozvao na probno snimanje za ulogu u filmu ‘Imam dvije mame i dva tate’. Tako je počelo, a već 1968. debitirao sam u Areni. Zanimljivo da je tad debitirao i Dragan Nikolić u filmu ‘Tri sata za ljubav’, u kojem sam ja statirao”. Irena Kersan Bahun za Večernjak je svojedobno ispričala priču o Čarliju.
– Bio je brižan otac i nježan suprug. K njemu me privukao njegov osebujan pogled koji je stvarao dojam sjete i neke vrste tuge. Kad su nam se pogledi ‘dodirnuli’, dogodila se za mene vječna ljubav – prisjetila se. Vjenčali su se deset godina nakon upoznavanja, 1980. godine Dobili su troje djece.
– Znao je biti izuzetno lijen ispijajući dnevne doze kave, ali mozak mu je radio kao Baltazarov stroj. S druge je strane bio radoholičar, odgovoran, discipliniran, savjestan. Kad je radio, spavao bi dva ili tri sata dnevno. Bio je izuzetno duhovit, ali samozatajan, zbog čega su ga često opisivali kao umišljenog i bahatog, što je bio totalno krivi dojam. On je jednostavno bio svoj – kazala je Irena Kersan Bahun dodajući da su njegove satire štitile malog čovjeka, a vlastodršce nisu napadale đonom. “Nije ih prozivao, bio je to specifičan humor, uvijek s ciljem zaštite običnih, slabijih ljudi. Bio je pravi narodni tribun”, dodala je.
Dragutin Bahun Čarli nije bio samo glumac – bio je vizionar i umjetnik s dubokim razumijevanjem medija u kojem je djelovao. Njegova posvećenost poslu i svestranost u umjetničkom izrazu inspirirali su mnoge kolege, pa nije pretjerivanje reći kako su njegovi radovi ostali trajno urezani u povijest naše popularne, ali i i visoke kulture. Njegov doprinos hrvatskoj sceni danas se cijeni kao jedan od najsvjetlijih primjera predanosti, kreativnosti i ljubavi prema umjetnosti.
Hoćete mužjaka ili ženku, upitao je Bahun kupca. Molim mužjaka. A zakaj ne bi uzeli par? Pa daj mi par. Elektronske ribice, zadnji komadi, osam banki komad… Vide se od 23 do 24 sata. Druže, dajte malo reda ovdje, specijalne nevidljive elektronske ribice…, antologijski je Bahunov skeč
Dodaj komentar