Glumac, Foto: prentscreen/youtube/ Prdiem
Iako je stekao veliku slavu i iza sebe ostavio bogatu karijeru, kao i pronašao sreću i mir pored najlepše srpske glumice, odrastanje Steva Žigona bilo je veoma teško.
Rođen je u 1926. godine Ljubljani, u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Žigon je još kao dečak učestvovao je u mnogim sabotažnim akcijama koje je organizovao Narodnooslobodilački front Slovenaca, a 1942. godine, uhapšen je od strane italijanske vojske.
Tada je za dlaku izbegao streljanje, a spasilo ga je samo to što je bio maloletan. Ipak, u vojnom zatvoru proveo je čitavih godinu dana, ali nakon oslobobađanja njegovim mukama nije došao kraj.
On je kasnije poslat u koncentracioni logor Dahau. Ono što je zanimljivo je da je u logoru naučio nemački jezik, koji je tečno govorio kasnije, dok je glumio bezosećajne nemačke oficire u ratnim filmovima, koji su ga i proslavili. Logor je napustio kada su ga Amerikanci spasili oslobodivši civile od sigurne smrti.
Nakon rata odlučio je da se posveti fakultetu i umetnosti, te je završio studije glume u Ljubljani.
Iako je potpuno pronašao u svetu glume, tokom godina je ipak sve manje glumio u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i Ateljeu 212, a sve više se režirao, ali ga publika najviše pamti po serijama „Otpisani“ i „Povratak otpisanih„.
Žigon nikada nije odustao od težnji ka pravdi, te je učestvovao i u studentskim demostracijama 1968. godine, kada je pridobio srca omladine.
Stevo je oženio sedam godina mlađu Jelenu Žigon, koja je tada važila za najlepšu glumicu Jugoslavije, a upoznao ju je kada je ona imala samo 17 godina.
Jelena mu je rodila ćerku Ivanu, koja je pošla roditeljskim stopama i takođe je glumica i sina Nikolu, slikara.
Žigon je i sa slovenačkom glumicom Metom Vranič dobio vanbračnog sina Vida.
Glumac je priznao sina i dao mu svoje prezime, ali ga je sin upoznao tek sa 28 godina.
– Moglo bi se reći, da sam se nehotice dogodio kao proizvod jedne kratke romanse, između velikog glumca i moje majke, koja se odlučila za mene uprkos situaciji, u kojoj je bilo očigledno, da će se moj otac vratiti kući u Beograd, gde je imao već familiju. Ja sam to saznao, kada sam imao 15 godina, ali nisam hteo da ga potražim, iako je i on znao za mene, prvenstveno zbog toga jer sam imao očuha, koji me posvojio još kao dete, a i zbog toga jer nisam znao kako će reagovati njegova familija. Kad sam sabrao dovoljno snage da ga konačno upoznam bilo mi je 28 godina. Odmah sam otišao u Beograd, gde su me divno primili, iako nijedan od članova porodice osim Steve nije znao da uopšte postojim. Narednih pet godina, od 2000. do 2005. godine, kad je preminuo, dolazio sam k njemu u Beograd i to su bili izvanredni trenuci, koji se ne mogu zaboraviti. Jedan dan pre njegove smrti on me zvao u Ljubljanu i pitao me da li mogu da mu oprostim što nije hteo da me pronađe, i kad sam mu kazao da ga volim izgledalo je kao da je to jedino što još treba da zna pre nego nas ostavi. Još uvek sam u bliskom kontaktu sa njegovom ćerkom Ivanom Žigon, koja je bila i kod mene u Ljubljani – napisao je Vid u svojoj ispovesti.
Preminuo je 28. decembra 2005. godine u Beogradu, u 79. godini, a iza sebe ostavio mnogobrojne uloge, ali i autobiografsku knjigu u kojoj je do detalja opisao sve uspomene iz svog života.
Bonus video:
(Espreso/Blic/Ana Sabotinovski)
Dodaj komentar