Surova igra sudbine stigla Lauša

Komemoracija i ispraćaj za kremaciju Žarku Lauševiću je bila prepuna emocija jer je glumac iza sebe ostavio mnogo – od legendarnih uloga do knjiga u kojima se ispovedao o strašnoj tragediji koja mu je obeležila život.

Njegove kolege i prijatelji su držali emotivne govore u JDP-u, pozorištu koje je prigrlio Žarka odmah posle studija.

O rođenom Cetinjaninu govorili su Tamara Vučković Manojlović, Vida Ognjenović, Vojislav Brajović, Irfan Mensur, Svetlana Bojković, Milutin Karadžić, Dragan Bjelogrlić, Svetozar Cvetković, Milan Marić i Petar Božović koji se između ostalog, oprostio od Žarka i pesmom „Kari Šabanovi“ koja u vrtlogu glumčeve sudbine i uloga koje su mu dodeljene, ima veoma zanimljivu i tužnu priču…

On je izrecitovao pesmu spomenuvši da je Žarko upravo „Kare Šabanove“ kazivao kad je 1989. preminuo poznati jugoslovenski i crnogorski reditelj Milo Đukanović.

Na početku pesme koju izvodi Zoran Kalezić čuje se Žarkov recital. Mnogi nisu prepoznali ili jednostsvno znali da je u pitanju glumac.

Koliko je pesma „Kari Šabanovi“ nosila poetiku govori i to što je Toma Zdravković komponovao muziku i otpevao 1980. godine.

Kari Šabanovi

(Sjećanje iz djetinjstva)

Sjećanje me lakom tugom ovi: … veče slazi i miriše lipa. Kroz sumrak se čuje kolska škripa, – s puta idu kari Šabanovi.

Mi u susret otrčimo k njima, a kapi nas vrate srećne kući i sivom nas džadom truckajući o pređenim šapću drumovima…

… Mili dani, moji sni nestali, kao da ste svi u jutro neko na kare se kradom ukrcali i otišli od mene daleko.

Zalud uho sad zvukove lovi, zalud oko daljinama pipa: davno više ne čuje se škripa niti idu kari Šabanovi.

Naime, tu pesmu je napisao jugoslovenski i crnogorski pesnik modernizma Aleksandar Leso Ivanović. On je rođen na Cetinju (baš kao i Žarko), 21. novembra 1911. godine.

Njegov život je bio sve, samo ne jednostavan. Hteo je na Likovnu akademiju u Beograd, ali nije bilo para pa je morao da se zadovolji činovničkim poslom koji nije baš voleo. Ovako je pisao o svom rođenju u predgovoru svoje prve zbirke stihova:

„No, dok se to prvo nasilje (rođenje) vrši nad nama u i času kada smo još sasvim nesvjesni, kasnije – u staroj Jugoslaviji i za vrijeme okupacije – zapazio sam da su se nasilja nad ljudima vršila baš onda kada su oni bili najviše svjesni.

Potičem iz činovničke porodice, a smatram za svoju osnovnu grešku što sam i lično produžio tu tradiciju. (Ako poživim, sinovi mi sigurno neće biti činovnici!). Dok mi je otac bio viši državni činovnik, majka mi se, kao prosta, patrijahalna Crnogorka, zadovoljila i pozivom domaćice. U svoje vrijeme imali su nešto nepokretnine, ali su je – usljed čestih bolesti i smrtnih slučajeva u porodici – morali prodati. Otac je već davno mrtav (zajedno sa osam sinova i dvije kćeri), a majka, kao penzionerkam, još živa.

Poslije završena četiri razreda gimnazije stupio sam u državnu službu, primoran na to slabim materijalnim prilikama. Ova nesrećna prekretnica u mom životu materijalno mi nije ništa koristila, ali me zato intelektualno gotovo sasvim upropastila. Već u to vrijeme osjećao sam dispoziciju za književni rad, ali pseći život ondašnjeg državnog dnevničarčića i mnoge nesreće koje su se srušavale na našu porodicu, uveliko su me kočile i konačno odvele u kavanu, u neuredan život, u kocku… Pred sam drugi svjetski rat oženio sam se i time valjda potpuno zapečatio svoju sudbinu kao „književnika“.

Za vrijeme okupacije, pod utiscima sopstvene promašenosti, bio sam pasivan, antipatičan. Ipak, bio bih nepravedan prema samom sebi kad bih rekao da sam ikad u duši bio neprijatelj progresa, ali je tačno da se za vrijeme ove krvave borbe, najviše iz sentimentalnih obzira prema porodici, kod mene svodilo sve na pasivno, gotovansko priželjkivanje ove pobjede.

Tek poslije oslobođenja Cetinja bio sam nešto više od godine dana u Jugoslovenskoj armiji, stigavši u nju sa mnogim drugim koji su zakasnili.

Poslije demobilizacije (7. decembra 1945. godine) opet sam postao državni činovnik, naravno, pod kudikamo boljim okolnostima nego ranije. Pomalo pokazujem znake i književnog oživljavanja…“, zapisao je Ivanović.

On je za svog kratkog života (umro je 13. oktobra 1965.) objavio dve zbirke pesama – Stihovi (1950.) i Čapur u kršu (1960.). Svoje prve značajnije poetske radove objavio je u beogradskom „Vencu“ Jeremije Živanovića 1929. godine. Njegovo književno delo je neveliko, ali se iz njegovih najboljih pesama (Kari Šabanovi, Slomljenom oknu, Žalba mrtvom drugu, Sužanj na kamenu, U susret nebu i Ljudi – sjenke…) vidi istančani liričar modernog doba.

Poslednjih 10 godina života je proveo kao lektor u novini „Pobjeda“ u tadašnjem Titogradu (danas Podgorica). Njegov sin, Božidar Bonjo Ivanović je šahovski velemajstor, a jedno vreme je bio i ministar sporta u Vladi Crne Gore.

Cetinje se Lesu Ivanoviću odužilo spomenikom u Parku pjesnika, 2022. godine.

Što se Žarka Lauševića tiče, njegova priča je poznata, ali ostaje žal, kao i kod njegovog Cetinjanina Lesa – da je duže poživeo ko zna kakva bi to još umetnost bila…

(Kurir.rs/A.Miletić)

Bonus video:

Kurir